Protekli vikend obilježila je akcija spašavanja državljanke Republike Hrvatske koja je imala nesreću na Via Ferrati “Srce Veleži”. U akciji su sudjelovali Savez GSS BiH, GSS Jablanica, GSS Mostar, kao i EUFOR i Helikopterski servis RS koji su se također potrudili da daju doprinos ovoj akciji. Stotinu gorskih spasilaca iz cijele BiH provelo je noć na planini Velež i uspjelo u ovom spasilačkom poduhvatu. Akciju je vodio načelnik GSS Stanice Mostar, Nadin Kevelj, u saradnji sa GSS Stanicom Jablanica.
Cijelu akciju prepričao je Nenad Igrc, predsjednik Planinarskog društva GEA iz Zagreba. Priču prenosimo u cjelosti.
Nakon dvije prospavane noći, hladne i bistre glave pišem ovu objavu, a svi koji me poznaju upućeni su da ih ne pišem skoro nikad. Želim objasniti samo u kratkim crtama što se sve događalo na ferati u nedjelju kada se ozlijedila Vlatka i postala senzacija, uz mene, za razne portale.
Svi koji planinare i svi koji su bili i okusili feratu svjesni su opasnosti na svakom planinarskom koraku, a na ferati o opasnosti od pada, te da se to spriječi postoje ferata setovi kojima se osiguravamo. Vlatka je iskusna planinarka s ogromnim brojem izleta i kilometara po planinama, s brojnim odrađenim feratama iza sebe i u našoj grupi koja je krenula u feratu u ranim jutarnjim satima, jer duljina i težina ferate Srce Veleža to zahtijeva. Bila je jedna od fizički i psihički najspremnijih, s time da je grupa probrana iz skupine od nas 23 koja je krenula na put u Mostar. Druga grupa je na Velež, do vrha Botin, išla planinarskom stazom s druge strane planine.
Početak ture do ulaza u feratu zahtijeva najprije 3 sata hoda po zahtjevnom terenu. Dolazimo do ferate i opremamo se i točno u 10 sati polazimo u penjanje, nas 8 i 3 domaća planinara. Napredujemo solidno i bez većih problema savladavamo otprilike trećinu uspona. U 11:45 Vlatka pada i udara prvo glavom, a potom tijelom o stijenu i dolazi do ozljede prsnog koša i desne noge (glavu je sačuvala kaciga). Pošto sam na začelju skupine, penjem se do Vlatke i kolege Željka Bockovca – Bocka, za one koji ga ne poznaju iskusnog planinara, vodiča s ogromnim iskustvom i brojnim ekspedicijama iza sebe, koji je već uz nju i obrađuje i provjerava stanje i ozljede. Osiguravamo dodatno Vlatku i donosimo brze odluke da Bocko sve ostale iz grupe pošto ima veliko iskustvo nastavlja voditi do kraja ferate, jer povratak je teža varijanta, a da ja ostajem uz Vlatku jer je poznajem bolje i bit će joj lakše uz mene. Grupa pod vodstvom Bocka odlazi i uz pomoć prijatelja i kolege iz Zadra Jure Bukulina, člana PD Paklenica i vodiča HPS-a, nakon dva i pol sata uspješno završava feratu i dolazi na vrh Botin. Nakon takvog događaja u stijeni, šoka doživljenog zbog pada kolegice skidam kapu do poda svima iz grupe, a ujedno su dokazali sebi, meni i svima ostalima da je ferata teška, jako teška, ali za nas koji smo u nju krenuli prolazna.
Svaka čast i ponosan sam da imam Bocka pored sebe u planini i u mojem Društvu, da imam prijatelja Juru koji je preuzeo moju ulogu posljednjeg u usponu što je velika odgovornost jer preuzimaš na sebe na neki način kontrolu cijele grupe. Nakon odlaska grupe iznad Vlatke i mene ostaje naš prijatelj Muhamed Idrizović – Buco koji nam je bio domaćin i vodič na ovom izletu u Mostar i vodič na feratama. U našem kratkom dogovoru, Bocka, Buce i mene, Buco preuzima ulogu kontakt osobe prema GSS-u kojega obavještava u 12 sati što se desilo i da trebamo pomoć u spašavanju Vlatke sa stijene. Nakon poziva Buco i njegov prijatelj Hasan ostaju u stijeni 10 metara iznad nas, u vizualnom kontaktu kao podrška meni i Vlatki, te u slučaju potrebe da se spuste do nas. U medijima nitko nije njih dvojicu spomenuo iako sam ja o njima govorio, a oni su uz Vlatku heroji dana jer su bili uz nas sve do 18 sati, u ništa boljem položaju i poziciji nego Vlatka i ja. Tek tada kad sam vidio u podnožju da ekipa GSS kreće u uspon prema nama rekao sam njima da se počinju izvlačiti i da krenu u uspon jer ako ih ulovi mrak u stijeni bit ćemo svi u još većem problemu. Buco me dva puta pitao jesam li siguran u tu svoju odluku i tek nakon toga je krenuo u uspon i nakon 2 sata mi je javio da su izašli iz ferate.
Od početka uspona prva trojica članova GSS Mostar do nas su stigli u 20 sati. Nakon dolaska, započele su pripreme za spuštanje Vlatke i to je potrajalo do 22 sata. U međuvremenu su bila dva pokušaja spašavanja helikopterom, ali zbog našeg položaja u stijeni nisu mogla biti uspješna. Oko 23 sata konačno je počelo spuštanje Vlatke sajlom u dvije dužine od po 100 metara i još jednom dužinom od 60 metara. Spuštena je s ferate oko 1 u noći i nakon pola sata je uspješno podignuta vitlom u helikopter EUFOR-a i prebačena do bolnice u Mostaru. Uz četiri polomljena rebra Vlatka je dobro, čak i odlično. Vlatka je moj heroj. U stijeni u okomici od skoro sto posto izdržala je uz bolove, u polusjedećem, jako neugodnom položaju skoro 12 sati, a da meni koji sam je doslovno mogao držati za ruku nije u nijednom trenutku zadavala nikakve dodatne probleme. Bila je u strahu, bilo bi ludo da nije. Bili smo osigurani, imali smo dovoljno vode koje mi je po povratku u hotel ostalo još 1,5 litara u ruksaku, nismo bili pothlađeni ni u jednom trenutku jer smo imali u ruksacima sve što je potrebno u planini.
O samoj akciji spašavanja i postupcima i odlukama vođe akcija ne želim javno pisati, a svi koji želite još detalja javite se jer imam strpljenja o svemu i svima sve ponovo ispričati. Zahvaljujem svim učesnicima akcije spašavanja, svim članovima i svim stanicama GSS iz svih mjesta iz BiH na angažmanu i sudjelovanju u akciji na bilo koji način. Hvala Đemalu koji je došao prvi i spustio se zadnji, hvala Marku koji je bio najduže uz mene, a ostala imena nažalost nisam pohvatao. Hvala i posadi helikoptera koji je poletio iz Banja Luke u pokušaj spašavanja, ali na našu žalost bez sajle i vitla bili ste bespomoćni. Jedino vama koji ste bili i snimili video i fotografije iz helikoptera zamjeram i smatram da je bilo nepromišljeno objavljivanje svega u trenutku dok smo bili još uvijek u stijeni, jer da ste sve objavili sa 24 sata kasnije Vlatkina i moja obitelji bili bi pošteđeni šoka i briga za naše živote.
Molim sve one koji nisu planinari, koji ne poznaju Vlatku, mene ili bilo koga iz ekipe da se suzdrže bilo kakvog komentara, a svoja mišljenje o svemu što se desilo da zadrže za sebe.
Vodiči na terenu od Muhameda Idrizovića – Buce, Željka Bockovca – Bocka, Jure Bukulina, Darka Majera, Kristijana Furde i uz moje sudjelovanje u toku uspona i nakon nezgode odradili su bez greške, po mojem skromnom mišljenju, sve potrebne radnje i korake da sve nakon nezgode prođe u najboljem mogućem redu za sve sudionike na terenu.
