Program „Stariji brat, starija sestra“ realizira se u Bosni i Hercegovini od 2004. godine po uzoru na koncept „Big Brother Big Sister“, najpoznatiji svjetski program mentorstva koji se već više od stotinu godina realizira u SAD. Pokrenut je kao mali pilot-projekt za djecu koja odrastaju u rizičnim porodicama a razvili su ga studenti i studentice socijalnog rada u okviru udruženja za prevenciju ovisnosti „NARKO-NE“ iz Sarajeva.
U ovih gotovo dvadeset godina mali pilot-projekt je izrastao u program koji se provodi u deset gradova širom Bosne i Hercegovine u okviru lokalnih organizacija povezanih u mrežu koju koordinira Fondacija za podršku i razvoj mentorskih programa „Stariji brat, starija sestra“, posebna fondacija osnovana za ovu svrhu. Fondacija danas pruža finansijsku i stručnu podršku organizacijama koje su uključene u program, te definiše standarde kojih se neophodno pridržavati u radu sa djecom koja su obično djeca iz socijalno ugroženih porodica, djeca bez roditeljskog staranja ili djeca sa poteškoćama u razvoju.
Izvršna direktorica ove fondacije Ivana Radić objašnjava kako je program „Stariji brat, starija sestra“ namijenjen djeci osnovnoškolskog uzrasta, starosti od šest do četrnaest godina, koja kroz njega dobijaju osjećaj podrške koji im je iz različitih razloga uskraćen tokom djetinjstva.
„Volonteri su tu baš kao starija braća ili starije sestre, dakle djeca im se mogu povjeriti, reći im probleme, poteškoće sa kojima se suočavaju, mogu potražiti savjet… Volonteri su tu da im često pomognu da riješe te poteškoće onoliko koliko je to u njihovoj moći“, kaže direktorica.
Djecu za učešće u programu biraju centri za socijalni rad među svojim korisnicima. Različiti su razlozi zbog kojih su porodice korisnici centara za socijalni rad, nekad su u pitanju samohrani roditelji, nekad je to siromaštvo, alkoholizam, narkomanija ili neki zdravstveni problemi. U svakom slučaju, djeca dolaze iz ranjivih socijalnih kategorija i rad s njima podrazumijeva posebnu odgovornost. Da bi uspješno odgovorili zadatku, volonteri prolaze zahtijevan proces odabira i obuke koji će osigurati da mogu biti prava adresa za podršku, pomoć, primjer i savjete „mlađoj braći i sestrama“.
Šefka Mulamustafić, koja je bila volonterka u programu „Stariji brat, starija sestra“ priča kako su volonteri redovno imali individualne seanse sa psihoterapeutima i koordinatorima projekta na kojima su razgovarali sa situacijama i izazovima koje su prolazili sa djecom koja su im bila povjerena kao mentorima. Budući da su volonteri-mentori bili studenti i studentice, jasno da je i njima potrebna podrška i pomoć kako bi i sami učili kroz ovaj proces i kontinuirano radili na sebi.
„Uvijek smo se imali s kim konsultovati, uvijek je tu bio neko sa iskustvom. Tu je toliko volontera i toliko djece da jednostavno naši koordinatori i psiholozi tačno poznaju sve moguće situacije koje se mogu desiti i znaju pravi odgovor na takve situacije. Tako smo dobijali savjete koji su nam pomogli da svaki izazov brzo riješimo“, priča volonterka Šefka.
Njena „mlađa sestra“ je bila korisnica Doma za djecu bez roditeljskog staranja na Bjelavama i tokom programa je naučila puno o strpljenju i pažljivosti. Po završetku programa su ostale u kontaktu te i danas zajedno iziđu i druže se kao prave prijateljice. „Toliko sam ponosna na njen napredak. Baš smo juče bile zajedno i družile se i kad se sjetim one djevojčice i stvari kroz koje je prolazila, pa to uporedim sa onim kako ona sad trezveno razmišlja i kako je učila iz svojih grešaka ne mogu a da ne budem ponosna na to“, govori o postignutom napretku „starija sestra“ Šefka.
Inače, prema analizama postignuća projekta, djeca uključena u program „Stariji brat, starija sestra“ ostvaruju napredak u različitim poljima. Kod djece starosti između šest i deset godina primjetan je napredak u školskom uspjehu, a pokazuju i poboljšanja u smislu upornosti, pristojnosti, samostalnosti i društvenosti. Nakon učešća u programu djeca češće idu u parkove i prirodu, više posjećuju kulturne institucije, češće idu u biblioteku, više učestvuju u sekcijama i vannastavnim aktivnostima, a povećan je i stepen njihove participacije u sportskim aktivnostima.
„Kroz program djeca često po prvi put odu u kino, odu u kazalište, na neki sajam ili utakmicu, otkrivaju nove stvari za koje nisu znali da se sa njima mogu baviti. Volonteri su, na neki način, i izvor informacija za djecu, pogotovo ako su u pitanju tinejdžeri kojima se može pomoći u odabiru onog čime se žele baviti u životu. Tu smo imali jako lijepih priča“, govori direktorica Fondacije Ivana Radić navodeći i primjer jedne djevojčice iz romske porodice koja se trebala udati nakon osnovne škole ali je uz pomoć volontera i razgovore s roditeljima na kraju upisala i završila srednju frizersku školu.
Od prije tri godine program je proširen i na organizacije koje rade sa djecom sa poteškoćama u razvoju. Direktorica kaže kako, nažalost, nisu u stanju obuhvatiti svu djecu kojoj je mentorstvo potrebno i kako je važno da potrebe mentorstva ne prelaze kapacitete volontera.
Azra Pekaz je majka četrnaestogodišnjeg dječaka sa autizmom koji je učestvovao u programu „Stariji brat, starija sestra“. Ona kaže kako je naš sistem surov prema djeci sa autizmom i kako su programi poput ovog rijedak primjer konkretne pomoći njihovim roditeljima. Kao najveću prednost ističe to što, za razliku od drugih programa, ovaj ne traži učešće roditelja koji ionako sve svoje vrijeme posvećuju ispunjavanju specifičnih potreba ove djece.
Prema njenim riječima, ovo je bio najbolji program u kojem je imala priliku učestvovati: „Konkretna je podrška kad znate da vam je dijete otišlo na izlet, u prirodu, na neke aktivnosti koje ne uključuju vas. Moje dijete ne može samo otići napolje ili u park, ja sam uključena u sve njegove aktivnosti i nije velika pomoć ni kad negdje provede nekoliko sati u nekom centru jer su i to aktivnosti u zatvorenom. Aktivnosti ovog programa su bile sjajno osmišljene i moj sin se s njih vraćao sretan.“
„Stalno ste u brizi da neko nije dovoljno edukovan da mu možete prepustiti dijete sa autizmom. Takvo dijete morate prepustiti ljudima koji znaju da postupaju s njima“, govori Aida koja se imala priliku uvjeriti u stručnost i obučenost volontera u programu „Stariji brat, starija sestra“.
Iz Fondacije ističu kako imati „starijeg brata“ ili „stariju sestru“ za djecu iz socijalno i materijalno ugroženih porodica znači oslonac, osjećaj sigurnosti i vjere u odnose sa drugima. Bogatstvo mentorstva je u dijeljenju i u tome što volonteri djeci pokazuju njihovu, a ne svoju veličinu. Mentorstvo je iskreno i pravo prijateljstvo, jer baš kao i prijateljstvo, da bi se održalo u njemu smisao i sreću moraju vidjeti i dijete i mentor.
Iz svih navedenih razloga, za društvo i zajednicu je važno da ovaj program postoji i da se što više proširi, zbog čega direktorica Fondacije naglašava kako je svake godine otvoren poziv za nove organizacije i volontere: „Pozivam potencijalne partnerske organizacije koje su zainteresirane za implementaciju ovog programa da nam se jave ali isto tako pozivam i volontere u svim gradovima u kojima se implementira program da se prijave na pozive za volontiranje.“
Zainteresirane organizacije i volonteri sve o programu mogu saznati na internetskoj stranici Fondacije.
