I ovoga petka smo s vama s našom novom rubrikom, na koju ste nas vi uputili vašim pitanjima. Naša Alma Nuhić-Šišić, dipl. psihologinja i psihoterapeutkinje psihodinamske integrativne psihoterapije u edukaciji, ponovo odgovara tematski na jedno vaše pitanje, ono koje ste nametnuli kao najvažniju temu toga trenutka.
Ovoga petka to je pitanje tuge i depresije nakon gubitka supružnika i odlaska djece iz kuće.
I dalje sve što vas zanima i što želite da pitate u vezi sa mentalnim zdravljem možete nastaviti da šaljete na Instagram profil Objavi.ba i Facebook stranicu Psihoterapija Alma N. Sisic.
S vama smo ponovo u naredni petak, 14. juna.
Poštovana,
zašto poslije smrti supruga, šest godina je prošlo, ja imam toliku vezanost za djecu koja su već odrasla i imaju svoj život, kao da ne znam da živim sama? Tražim njihovu pažnju i stalnu podršku, što njih praktično guši. Imam 64 godine, od kad je suprug umro obolila sam od depresije pomiješane sa anksioznošću, seropozitivnog reumatskog artritisa i bolest štitnjače, sve se urušilo. Postala sam užasno vezana za djecu, one su sad odrasle i žive svoj život, ali meni užasno nedostaju, usamljena sam. Problem je u meni, vjerojatno, jer ja ne znam nastaviti sama sa svojim životom. Izgubila sam ulogu supruge i majke, preko noći.
Hvala!
Odgovor:
Draga čitateljice,
hvala na pitanju i dijeljenju veoma važne a uz to i bolne teme za vas. Smrt bliske i voljene osobe nosi veliki teret emocija, posebno tuge i žalovanja, ali i mnogih drugih. Ostaje nam ljubav s kojom ne znamo šta bismo radili i koja nas preplavljuje uz sve druge emocije. Gubitak ostavlja prazninu, mijenja svakodnevno funkcionisanje, a na kraju svega toga ostaje pitanje: kako dalje? Podrška drugih bliskih osoba je veoma važna. Proces tugovanja za voljenom osobom traje od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, međutim, kad osoba jedan dio ličnosti vidi u osobi koja je umrla, onda ne gubimo samo osobu, nego i dio sebe koji je bio asimiliran u toj osobi. Zbog toga proces tugovanja nije moguće nastaviti prirodnim putem i osoba koja tuguje često pati više nego je potrebno. Siguran znak da se žalovanje završava prirodnim tokom jeste prisustvo tuge, ali ne i razarajuće boli kada se pomisli na voljenu osobu. Kada odtugujemo možemo da se investiramo u neke druge odnose.
Nažalost osjećate se depresivno, a uz to imate i seropozitivni reumatski artritis i bolest štitnjače te se nadam da ste se konsultovali sa svojim ljekarom u vezi procesa liječenja. Farmakoterapija nije dovoljna da bi prevazišli ova stanja, neophodna je i psihoterapija, pa promislite i o tome.
Osjećaj usamljenosti nakon odlaska djece iz porodičnog doma se naziva sindrom praznog gnijezda, a upućuje na to da su uglavnom majke depresivne nakon odlaska djece iz porodičnog doma. Pretpostavlja se da su majke, posebno, negativno pogođene jer su pretrpjele veliki gubitak uloge i praznine u životu koji nije lako zamijeniti. I sami navodite da ste izgubili ulogu supruge i majke i da vam je teško to prihvatiti.
Vi ste više od tih uloga! Vi ste i prijateljica, sestra, koleginica, komšinica i žena koja ima svoje kvalitete i talente. Vaša očekivanja i razlozi zbog koji su djeca otišla mogu biti uzrok vašeg negativnog sagledavanja na tu situaciiju. U zapadnoj kulturi, roditelji obično gledaju na odlazak djece iz doma kao na pokazatelj uspješnog roditeljstva i gledaju na odraslu djecu koja ostaju kod kuće negativno, kao da nisu sposobna živjeti samostalno. Od dobrog roditelja djeca odlaze, jer se osjećaju slobodno da nastave samostalan život. Kako vam se čini ovaj način sagledavanja problema?
Njihov odlazak ne znači da vas manje vole ili da ne žele biti tu za vas, već jednostavno znači da je njihova sposobnost pružanja podrške ograničena vlastitim obavezama i potrebama. Negativni učinci sindroma praznog gnijezda su depresija, usamljenost, izolacija, tuga, dok su pozitivni osjećaj zrele povezanosti sa djecom, mogućnost ponovnog buđenja interesa koji su zaustavljeni zbog roditeljskih obaveza prema djeci, te mogućnost ostvarivanja vlastitih ciljeva koji nisu postali mogući zbog roditeljskih obaveza.
Pokušajte pronaći načine za osnaživanje vlastite nezavisnosti i samostalnosti. To može uključivati aktivnosti koje vam pružaju radost i ispunjenje, kao što su volontiranje, hobiji, ili druženje s prijateljima. Nabavite kućnog ljubimca, ukoliko volite životinje. Oni su puni ljubavi, a čine da se ne osjećate usamljeno. Možda vam šetnja prirodom, ili dan u banji može pomoći da se osjećate manje usamljeno.
Podijelite sa drugima kako se osjećate, jer na taj način stvarate male trenutke uživanja koji vam mogu pomoći da prevaziđete usamljenost. Takođe, razmislite o traženju podrške kroz terapiju ili grupu za podršku zbog gubitka supružnika, gdje možete razgovarati o svojim osjećajima i dobiti podršku drugih koji prolaze kroz slična iskustva. Sretno!
Za sva dodatna pitanja stojim na raspolaganju.
Vaša Alma
