Od ovoga petka pravimo mali zaokret sa stalnom rubrikom, na koji ste nas vi uvjerili svojim pitanjima i potpitanjima. Od ovoga petka naša Alma Nuhić-Šišić, dipl. psihologinja i psihoterapeutkinje psihodinamske integrativne psihoterapije u edukaciji, odgovaraće tematski i sveobuhvatno, na samo jedno pitanje, ono koje ste vi nametnuli kao najurgentniju i najvažniju temu toga trenutka.
Ovoga petka to je pitanje suicida kod mladih.
I dalje sve što vas zanima i što želite da pitate u vezi sa mentalnim zdravljem možete nastaviti da šaljete na storyje Objavi.ba i Facebook stranicu Psihoterapija Alma N. Sisic.
S vama smo opet narednog petka, 26. aprila.
Poštovanje, možete li mi molim vas objasniti šta se dešava tom mladom svijetu pa se odlučuju na samoubistvo? Hvala
Odgovor:
Draga čitateljice, hvala na pitanju.
Suicid ili samoubistvo je svjesni i namjerni čin gdje osoba sebi oduzima život. Sam pokušaj samoubistva kod mladih je zapravo poziv u pomoć i pokušaj rješavanja problema. Mladi na taj način pokušavaju pobjeći iz situacije s kojom ne mogu da se suoče, ili kako bi se oslobodili izuzetno loših misli ili osjećaja. Ne žele umrijeti koliko žele pobjeći od onoga što se događa. I u tom određenom trenutku umiranje se čini jedinim izlazom.
Zašto onda jedna osoba pokuša samoubistvo dok druga osoba u istoj teškoj situaciji to ne čini? Šta čini neke ljude bolje sposobnim da se nose s životnim neuspjesima i teškoćama od drugih? Šta čini osobu nesposobnom da vidi drugi izlaz iz loše situacije osim okončanja svog života?
Odgovor na ova pitanja se krije u depresiji, odnosno neke osobe su podložne depresiji koja može učiniti da se svijet čini sivim i tužnim, gdje ste usredotočeni uglavnom na neuspjehe i razočaranja, naglašavajući negativnu stranu i umanjivanje vlastitih sposobnosti ili vrijednost. Osoba s teškom depresijom ne može vidjeti mogućnost pozitivnog ishoda i ne može vjerovati da će biti sretna ili da se problemi mogu pozitivno riješiti.
Ukoliko je mlada osoba prestala da brine o sebi na način da ne želi da se okupa, pere zube, odnosno da ne održava ličnu higijenu, prestane jesti ili se prejeda, počinje da konzumira drogu ili alkohol, sukobljava se sa svima, ne želi da provodi vrijeme sa prijateljima i porodicom – to jeste znak za uzbunu. Znak da ta osoba treba pomoć odraslih. Kad se mlada osoba izoluje od svih, zanemaruje školu i uobičajene obaveze, postaje povučena, postoji mogućnost da razmišlja o suicidu kao jedinom mogućem rješenju problema. Osluškujući djecu, jasno se može primijetiti da oni daju jasna upozorenja i daju nam i vrijeme i prostor da se interveniše. Prvi korak, koji trebaju poduzeti odrasle osobe kod emocionalnih problema, je saslušati dijete. Dijete treba podijeliti svoje osjećaje i treba da osjeti da postoji nada, da će ga ljudi saslušati, da će se stvari poboljšati, da može savladati svoje probleme. Nemojte čekati da problem prođe. Iako osjećaj tuge i depresije mogu nestati, kao što su se i pojavili, oni mogu i narasti do tačke kada se samoubistvo vidi kao jedini izlaz.
Uzroci su prisustvo adolescentske krize, porodično ili vršnjačko psihičko i fizičko zlostavljanje, loše porodične situacije (život bez roditeljske ljubavi, razgovora, razumijevanja i podrške), ili ako se djeca koriste kao predmet ucjena, školski problemi, ili suicidalnost u porodičnoj anamnezi.
Nemogućnost tolerisanja neuspjeha i nesavršenosti takođe mogu biti okidač za suicid. Nije rijedak slučaj da jedno dobro, poslušno dijete nakon slabije ocjene pokuša suicid. Nezaposlenost, siromaštvo, nemogućnost prihvatanja gubitka, prisustvo mentalnih bolesti u porodici, mogu takođe biti okidači za suicid.
Suicidalna opterećenost dolazi u tri faze: prvi znaci izolacije od drugih su prva faza, gdje postoje razmišljnja o siucidu, ali nema nekog jasnog plana pa roditelji mogu mnogo pomoći razgovorom i razumijevanjem. Suzdržite se od kritike i galame, mladima treba da ih neko sasluša i razumije. Razmišljanje o suicidu je dovoljan razlog da se mlada osoba uputi na razgovor sa psihologom, psihijatrom ili psihoterapeutom.
Druga faza, ili faza srednje opterećenosti, označava period u kojem mlada osoba ima sve više argumenata za suicid, sve je više uvjerena u svoju odluku. I u ovoj fazi dolazi do razmišljanja – živjeti ili umrijeti. Osoba pokušava naći pozitivna rješenja, ali kako ne dolazi do olakšanja, ipak prevaže ideji suicida, te počinje razmišljati o tome kako, kada, gdje i kojim sredstvom izvršiti suicid. Ukoliko se u prve dvije faze ne uspije u djelovanju na način da se mlada osoba odvrati od suicidalnih ideja, da joj se ne pomogne da joj se stanje poboljša, nastupa treća i najgora faza.
U toj fazi je mlada osoba donijela odluku, plan je određen i samo je pitanje vremena kada će biti i proveden. Kada nastupi treća faza, mladoj osobi je gotovo nemoguće pomoći, budući faza traje kratko, a mlada osoba je gotovo potpuno izolovana od okoline te je komunikaciju svela na minimum.
Mlada osoba koja je odlučila počiniti suicid ima stav da je život nepotreban, dosadan, sramotan, bez smisla, dok prema samim sebi ima stav da je nesposobna, bezvrijedna, da je drugima teret, te da je niko ne voli i ne treba. Nažalost, nije rijetka pojava da čujem vršnjake svoje djece da se osjećaju nevoljeno i da misle da kad bi umrli ne bi nikome bilo žao. Roditelji moraju da razgovaraju s djecom o njihovim osjećanjima i da potraže pomoć. Mladi imaju tendenciju da preuveličavaju probleme i kao takvi čine im se nerješivima i kao prijetnja vlastitom bivanju. Takva osoba ulazi u začarani krug – od nje se traži izvršavanje zadataka, poslušnost i uspješnost, bez mogućnosti da se nekome obrati za pomoć i da verbalizira svoje probleme, zbog čega zapada u sve veće krize i bespomoćnost.
Posebna se pažnja treba usmjeriti na mlade koji ucjenjuju suicidom jer ne možemo znati da li će ga zaista i počiniti, a s druge strane, ponekad ni mlada osoba ne zna da li ga zaista želi počiniti, ili samo želi nešto postići poput rješavanja problema.
Svi se ponekad borimo sa bolnim problemima i događajima. Kako to prebroditi a da ne postanemo depresivni i ne uđemo u začarani krug suicidalnosti? Važno je da ostanemo povezani s porodicom, prijateljima, školom, terapeutom..
Ljudi se bolje snalaze kada imaju barem jednu osobu koja vjeruje u njih, želi im najbolje i kojoj se mogu povjeriti, jer riječi su lijek duši koja pati. Takođe pomaže imati na umu da je većina problema privremena i da se može prevazići. Psiholozi i psihoterapeuti mogu pružiti emocionalnu podršku i mogu pomoći mladim osobama da izgrade vlastite vještine suočavanja s problemima, kao i pomoć oko uključivanja u grupe podrška za mlade koji prolaze iste probleme.
Važno je napomenuti da izvještavanje o suicidu u medijima na senzacionalistički način može dati lažan efekt kojim bi se takav čin smatrao kao nešto normalno i kao prilika za par minuta slave. Predetaljno opisivanje čina suicida, popraćeno određenim scenama, neminovno i dokazano vode u povećanje broja suicida.
Da zaključim, suicidalnost je hitno stanje koje zahtjeva intenzivnu psihijatrijsku pomoć, odnosno zahtjeva liječenje, gdje se primjenjuje kombinacija psihofarmakoterapije, psihoterapije, savjetovanja, te se osobu koja je pokušala suicid neprekidno nadzire kako bi se spriječio ponovni pokušaj. Uz stručno liječenje i podršku porodice, mladi skloni samoubistvu mogu ponovo postati zdravi, a to nam je svima i cilj.
Vaša Alma
