Ponovo smo s vama s našom novom rubrikom, na koju ste nas vi uputili vašim pitanjima. Naša Alma Nuhić-Šišić, dipl. psihologinja i psihoterapeutkinje psihodinamske integrativne psihoterapije u edukaciji, odnedavno odgovara tematski samo na jedno vaše pitanje, ono koje ste nametnuli kao najvažniju temu toga trenutka.
Ovoga petka to je pitanje depresije i povređivanja kod djece.
I dalje sve što vas zanima i što želite da pitate u vezi sa mentalnim zdravljem možete nastaviti da šaljete na Instagram profil Objavi.ba i Facebook stranicu Psihoterapija Alma N. Sisic.
Dobro veče, izvinjavam se ako smetam. Htjela bih Vas zamoliti za savjet. Imam kćerku od 10 godina koja odavno tjera svoje kaprice, ali zabrinuta sam jer se počela i ozlijeđivati, pokušavala je izrezati vene prvi put, ali sreća nije duboko, pa je ostala ogrebotina, a kasnije se htjela ubosti u nogu kao da osjeti bol fizičku. U društvu je premirna i kao da živi u uvjerenju da nekom uvijek smeta. Pokušavam što više razgovarati s njom, ali ponekad je nezainteresirana.
Odgovor:
Draga čitateljice, hvala na pitanju i spremnosti da dijelite svoju brigu i tražite pomoć. Jako mi je žao zbog svega kroz šta prolazite sa svojom kćerkom. Mogu osjetiti vašu brigu i strah i zbog toga će vam biti teško da očekujete od kćerke ispunjenje nekih zahtjeva, ali bi bilo dobro održavati rutinu, pravila i očekivanja. Dozvoljavanje posebnog ustupka vašem djetetu može je nenamjerno naučiti da je samopovređivanje efikasna strategija za pristupanje željama, ili izbjegavanja pravila. Samopovređivanje predstavlja čin namjernog oštećenja tjelesnih tkiva, nanošenje plitkih, ali ipak bolnih povreda po površini tijela, koje ima za cilj da promijeni ili kontroliše trenutna osjećanja. Samopovređivanje može imati dva oblika, s obzirom na namjeru u podlozi nanošenja povreda na tijelu: nesuicidalno i suicidalno samopovređivanje, a razdvaja ih motivacija u podlozi, ozbiljnost povreda, dijelovi tijela gdje su povrede nanesene i broj pokušaja.
Kada im je teško reći kako se osjećaju, ili kada ne nailaze na razumijevanje od strane okoline, mladi mogu samopovređivanje vidjeti kao jedini način prenošenja poruke da se ne osjećaju dobro. Samopovređivanje je takođe često način na koji mlade osobe pokušavaju regulisati i umiriti intenzivne i neugodne emocije, poput ljutnje, napetosti, nakon čega u većini slučajeva osjećaju olakšanje, mir i zadovoljstvo.
Psihičko zdravlje djece je od posebne važnosti s obzirom da polovina svih psihičkih poremećaja nastaje prije 14. godine života. Ponekad je samopovređivanje prvi kontakt djeteta sa stručnom osobom, odnosno roditelji i ne primijete da se nešto dešava sa njihovim djetetom dok ne dođe do povređivanja. Veoma je važno razumijeti što jasnije motivaciju, značenje i očekivani učinak takvog ponašanja, te procijeniti suicidalnu namjeru kod svakog djeteta koji pokazuje takav oblik ponašanja. Kod nesuicidalnog samopovređivanja u podlozi je želja da se osjeti olakšanje, dok kod suicidalnog povređivanja u podlozi je želja za smrću.
Samopovređivanje može imati funkciju da olakša stres, odstrani tenziju i neprijatna osjećanja, izbaci emocije, da transformiše neizdrživu emotivnu bol u fizičku bol koja se može lakše podnositi i istovremeno oslobađanje krivice, povećavanje smisla kontrole, kao i smanjivanje depersonalizacije.
S tim u vezi moja preporuka je da odete sa kćerkom kod dječijeg psihologa i psihijatra, uz čiju pomoć ćete naći drugačiji način nošenja s problematičnim situacijama, odnosno da kroz psihoterapijski tretman kćerka nauči kako da na zdrav i neugrožavajući način rješava emotivne poteškoće.
Kada govorimo o sucidalnom ponašanju onda možemo reći da se u podlozi nalazi depresija. Obzirom da se razlikuje u načinu ispoljavanja kod djece i odraslih, roditelji i ne primjete problem. Osim što su potišteni i tužni, mogu da budu veoma razdražljivi i zajedljivi. Često se svađaju s braćom i sestrama, drugarima, roditeljima kao i nastavnicima. Dva najčešća depresivna simptoma su disforija i ahedonija. Disforija je negativno raspoloženje različitog intenziteta koje je često povezano sa osjećajem manje vrijednosti i gubitkom povjerenja u vlastite sposobnosti. Ahedonija je kad prestane uživanje u aktivnostima koje je osoba do tada smatrala privlačnim i u njima uživala. A ono što roditelji najčešće primijete je popuštanje u školi, manjak koncentracije i umor.
Depresija je bolest kao i svaka druga, i njenom liječenju se treba pristupiti ozbiljno. Ukoliko roditelji ne mogu sami da riješe probleme sa djecom, uvijek mogu potražiti pomoć psihologa ili psihijatra, jer adolescenti koji su u učestalim sukobima s roditeljima imaju 30% veću vjerovatnoću za suicidalno ponašanje za razliku od onih koji nemaju takve probleme.
Radionice osnaživanja djece, njihovog samopoštovanja, emocionalne regulacije i vještina rješavanja problema, poželjno bi bilo uvesti u osnovne škole. Potrebno je otvoreno govoriti o psihičkom zdravlju i njegovim teškoćama, prihvatiti postojanje neugodnih osjećaja i briga, ohrabrivati traženje pomoći i podrške te učiti djecu zdravim i neugrožavajućim mehanizmima rješavanja problema i nošenja sa životnim izazovima.
Za sva dodatna pitanja stojim vam na raspolaganju.
Vaša Alma
