OMER BARTOV je američki univerzitetski profesor izraelskog porijekla i jedan od vodećih svjetskih historičara genocida i holokausta. Dugogodišnji je otvoreni protivnik izraelskog odnosa prema Palestini i zagovornik mirnog rješenja sukoba na Bliskom istoku. Član je Američke akademije nauka i umjetnosti, kao i Odbora guvernera Vijeća za globalnu saradnju, na čijoj je internetskoj stranici 24. novembra objavio svoje viđenje posljednje eskalacije izraelsko-palestinskog sukoba i načina za njegovo konačno rješenje.
Preveo: Adis Nadarević
Poput mnogih drugih ljudi u Izraelu i širom svijeta, i moja prva reakcija na sedmi oktobar bili su šok i užas. No, tu početnu reakciju je pratio bijes, ne samo zbog užasnog masakra kojeg je Hamas počinio nad ženama i djecom, starim i hendikepiranim, pa čak i bebama, nego i bijes prema onima koji su mogli spriječiti ovaj čin nasilja, kao i mnoge koji su mu prethodili, te brutalnu odmazdu koja je uslijedila nakon njega.
Dva mjeseca prije Hamasovog napada, nekolicina kolega i ja smo pokrenuli peticiju sa nazivom „Slon u sobi“. Potpisalo ju je skoro 3,000 ljudi, među kojima su i neki istaknuti naučnici, vjerski lideri i javne ličnosti, a pokrenuta je kao odgovor na proteste protiv pokušaja reforme pravosuđa u Izraelu – vladinog prevrata čija je namjera slabljenje sudske i jačanje izvršne grane vlasti. Upozorili smo na „slona u sobi“ u vidu okupacije miliona Palestinaca, dok frakcija ekstremnih desničarskih doseljenika čiji je cilj zauzimanje Zapadne Obale forsira navodnu pravosudnu reformu. Iako se protiv pravosudnog udara podigao impresivan protestni pokret, taj pokret je u potpunosti odbio da se suoči sa ovim pitanjem.
Sedmog oktobra je potisnuta stvarnost Palestinaca pod direktnom ili indirektnom izraelskom vlašću doslovno eksplodirala u lice države. Iz te perspektive, dok sam bio šokiran i užasnut brutalnošću Hamasovog napada, nisam nimalo bio iznenađen da je do njega došlo. Bio je to događaj koji je samo čekao da se desi. Ukoliko šesnaest godina držite dva miliona ljudi pod opsadom, zbijene na uskom pojasu zemlje, bez posla, adekvatne sanitacije, hrane, vode, struje, obrazovanja, bez nade ili šansi za budućnost, ne možete očekivati ništa drugo nego izbijanje još očajnijeg i brutalnijeg nasilja.
Bilo je onih koji su događaje od sedmog oktobra nazvali pogromom. Riječ je o pogrešnoj, obmanjujućoj i ideološki predodređenoj upotrebi tog termina. Izraz pogrom se prvobitno odnosila na napade na jevrejske zajednice, naročito u južnoj Rusiji i Ukrajini, koje je provodila nahuškana rulja, ponekad i uz podršku vlasti. Otad se ova riječ koristila i za napade rulje na druge manjine u drugim dijelovima svijeta. Jedan od razloga za nastanak cionizma, uz uspon etno-nacionalizma, bili su upravo ti pogromi, koji su počeli u osamdesetim godinama devetnaestog stoljeća i koji su nagovijestili osnivanje prvih sekularnih naselja u osmanskoj Palestini.
Cionizam je imao za cilj stvaranje većinske jevrejske države gdje pogromi više ne bi bili mogući po definiciji, budući da bi sve političke, vojne i policijske vlasti bile jevrejske. Zbog toga je upotreba termina pogrom kada su u pitanju teroristički napadi Hamasa u potpunosti anahrona. Ali, razlog zbog kojeg se ona sad koristi ima veze sa namjernim ili podsvjesnim podsjećanjem na nasilje nad Jevrejima i posebno na Holokaust, kao događaj koji je najdirektnije vodio ka uspostavi države Izrael. Izgovarajući riječ pogrom, Hamasu i, posredno, svim drugim palestinskim organizacijama ili čak svim Palestincima uopće pripisuje se neumoljivi antisemitizam kojeg karakterizira opaka, iracionalna i ubilačka sklonost nasilju, čiji je jedini cilj ubijanje Jevreja. Drugim riječima, vodeći se ovom logikom, ne postoji prostor za pregovore sa Palestincima. Ili će oni ubiti nas ili ćemo mi ubiti njih, ili ih barem ograditi iza zidova i bodljikave žice.
Još jedna paralela koja se povlači jeste ona između Hamasovog napada od 7. oktobra 2023. i napada egipatske i sirijske vojske 6. oktobra 1973. godine, kada sam i ja služio kao vojnik. Između ova dva događaja postoje sličnosti i razlike. U oba slučaja je Izrael zatečen nespreman zbog strateške „koncepcije“ prema kojoj se lako nosio sa vojnim prijetnjama bez potrebe za ikakvim političkim ili vojnim ustupcima. Egipatski predsjednik Anwar Sadat je pokušavao ubijediti Izrael da vrati poluotok Sinaj kojeg je zauzeo 1967. u zamjenu za mir. Ali, politika Izraela, kako je to neslavno rekao tadašnji ministar odbrane Moshe Dayan bila je da je „bolje zadržati Sharm el-Sheikh (južni vrh poluotoka) bez mira, nego imati mir bez Sharm el-Shekha“. Ova euforija moći, proizišla iz zadivljujuće pobjede u Šestodnevnom ratu, koštala je života 3,000 izraelskih vojnika, od kojih su neki bili moji drugovi.
Na sličan način su, prije Hamasovog napada sedmog oktobra, izraelski političari i generali vjerovali kako mogu „upravljati konfliktom“ sa Palestincima umjesto da ga pokušaju riješiti. U Gazi bi se to postiglo povremenim „košenjem trave“, odnosno kišom uništavanja iz zraka kako bi se Hamas držao na svom mjestu. I stvarno, Netanyahuove mnoge administracije bile su opredijeljene da održavaju Hamas dovoljno jakim, a palestinske vlasti na Zapadnoj Obali dovoljno slabim i nepopularnim, tako da mogu tvrditi kako politički dogovor sa Palestincima nije moguć. U međuvremenu su se naselja na okupiranim teritorijama množila, tako čineći bilo kakav teritorijalni kompromis sve više neizvodljivim.
Drugim riječima, u oba slučaja je nasilje bilo rezultat političkog Drugim riječima, u oba slučaja, nasilje je bilo rezultat političke pat pozicije koju je izabrao Izrael u uvjerenju da ima ogromnu vojnu nadmoć. Glavna razlika između ova dva događaja je u tome što su 1973. godine Izrael napale dvije velike vojske, zajedno sa oklopnim, artiljerijskim i borbenim avionima, dok su ga ovoga puta napali pobunjenici naoružani samo lakim oružjem i raketama. Za razliku od 1973., Izrael se ne suočava s egzistencijalnom prijetnjom Hamasa, ali se zbog svoje nesposobnosti da osmisli političko rješenje sukoba kakvo je bio prisiljen prihvatiti nakon 1973. godine uvlači u regionalni sukob koji može imati velike posljedice i po njegovu sigurnost i po unutrašnju stabilnost.
Trenutni izraelski upad u Gazu i žestoke borbe, uništavanje i raseljavanje stanovništva koje je ta operacija izazvala mogu u svakom trenutku dovesti do još veće umiješanosti Hezbolaha na sjeveru nego što smo to do sada gledali. Ova libanska šiitska milicija koju podržava Iran ima daleko moćniju vojnu silu od Hamasa, a naoružana je i sa 150,000 raketa i projektila. Mogli be se uključiti i iranske formacije u Siriji, a kao što smo nedavno vidjeli, i jemenski šiitski Huti koje također podržava Iran uključili su se protiv Izraela sa dalekometnim projektilima i zarobljavanjem teretnog broda. Za to vrijeme, na okupiranoj Zapadnoj Obali rastuće nasilje doseljenika koje često potpomažu i lokalne vojne jedinice moglo bi pokrenuti novu intifadu, što će rezultirati još bržim nastojanjima jevrejskih doseljenika da etnički očiste taj prostor. Ovo opet može dovesti da porasta nasilja u u izraelskim „miješanim“ gradovima, gdje Jevreji i Palestinci žive zajedno, kao što se to desilo u maju 2021. godine. Tako bi Izrael pretrpio i upotrijebio dugotrajno nasilje i uništavanje u razmjerama kakve nisu zabilježene od 1948., sa nepredvidljivim ali bez sumnje dalekim posljedicama za regiju i državu.
Američki predsjednik Joe Biden nedavno je upotrijebio još jednu analogiju koju je Izrael jedva dočekao, a to je poređenje rata u Ukrajini i događaja koji su uslijedili nakon 7. oktobra. Navodno, kako se sugeriše, Izrael i Ukrajina su dvije demokratije koje Sjedinjene Američke Države moraju podržavati u borbi protiv mračnih, autokratskih ili religijsko fanatičnih sila. U suštini, ove dvije situacije su upravo obrnute. Ukrajinu, nezavisnu, suverenu i demokratsku državu napala je susjedna Rusija, autokratska država sa imperijalnom historijom i ekspanzionističkim ciljevima. Nasuprot tome, iako Izrael njenih sedam miliona jevrejskih stanovnika vidi kao demokratiju, uoči Hamasovog napada je njegova vlada pokušala svojevrsan pravosudni udar u namjeri da od države napravi – u najboljem slučaju – iliberalnu demokratiju po uzoru na Mađarsku. Nadalje, dva miliona Palestinaca koji žive u Izraelu nikad nisu imali priliku da uživaju potpuna demokratska prava. Kao i onih tri miliona koji žive pod pedesetšestogodišnjom okupacijom na Zapadnoj Obali, ni oni nemaju skoro nikakva prava. Uz to, imate dva miliona Palestinaca u Gazi koji više od petneaest godina žive pod izraelskom opsadom.
Drugim riječima, dok je Rusija okupirala dijelove Ukrajine, Izrael je okupirao Zapadnu Obalu i Gazu još od 1967., i od svog nastanka 1948. godine bio je potpuna demokratija samo za Jevreje (palestinski građani su u Izraelu živjeli pod vojnom vlašću do 1966. godine dok su im izraelske vlasti oduzimale većinu zemlje). Prema tome, analogija između ove dvije situacije je pogrešna. Koliko god Hamasov napad bio strašan i barbarski, na njega se mora gledati kao na odgovor na izraelsku politiku okupacije i opsade, te na tvrdoglavo odbijanje Netanyahuovih vlada u zadnje dvije decenije da dođu do političkog rješenja za sukob. Moramo biti u mogućnosti da u isto vrijeme osudimo i Hamasov terorizam i izraelsku nepopustljivost i nasilje prema Palestincim, kao i da shvatimo da je prvo odgovor na drugo, čak i ako je Hamas, konkretno, organizacija koja se zalaže za to da nasilnim putem Izrael zamijeni islamističkim palestinskim režimom.
Meni je kao historičaru važno da trenutne događaje stavim u ispravan historijski kontekst i da njihove uzroke dijagnosticiram na najbolji mogući način. U takvim slučajevima pogrešna dijagnoza, ili njihovo poricanje mogu samo pogoršati stvari. Može se reći kako upravo zbog te pogrešne dijagnoze ili poricanja Izrael trenutno balansira na rubu provalije, kao što upozoravaju brojni dobro informisani komentatori (vidjeti npr. komentar Thomasa Friedmana u New York Timesu). Potencijal za regionalni, ako ne i svjetski, sukob raste. Ono što pogoršava stvari je izraelsko nasilno protjerivanje više od milion civila – većinom izbjeglica iz nakbe 1948. i njihovih potomaka – iz njihovih domova na sjeveru Gaze u pravcu juga, čak i ako IDF većinu tog sjevernog dijela pretvara u ruševine. Prema većini navoda, već su ubili deset puta više Palestinaca, uključujući brojnu djecu (koja čine 50% ukupne tamošnje populacije) nego što je onih koje je pobio Hamas. Najnovije vijesti su da je onima koji su izbjegli u istočni dio na jugu pojasa Gaze naređeno da pređu u njegov zapadni dio, čime se još više doprinosi prenapučenosti. Ova vojna politika kreira neizdrživu humanitarnu krizu koja će se vremenom samo pogoršavati. Populacija Gaze nema kuda otići, a njihova infrastruktura se uništava.
U opravdavanju ovih poteza, izraelski lideri i generali dali su neke zastrašujuće izjave. Sedmog oktobra, premijer Benjamin Netanyahu rekao je kako će Gaza platiti „ogromnu cijenu“ za Hamasov napad, i da će IDF pretvoriti njena gusto naseljena urbana središta „u ruševine“. Citirajući Petoknjižje, 28. oktobra je dodao: „Ne smijete zaboraviti šta vam je Amalek učinio.“ Kao što mnogi Izraelci znaju, kao osvetu za napad Amalečana, Biblija kaže „pobij muškarce i žene, djecu i dojenčad“. Predsjednik Izraela Yitzhak Herzog osudio je sve Palestince u Gazi: „Odgovornost snosi cijeli narod. Ova retorika kako civili nisu svjesni i uključeni. To apsolutno nije tačno.“ Izraelski ministar energije i infrastrukture Israel Katz je slično tome poručio: „Nijedan električni prekidač se neće upaliti, nijedan hidrant otvoriti i nijedan kamion sa gorivom neće ući dok se oteti ne vrate svojim kućama.“ Zastupnik u Knessetu Ariel Kallner napisao je 7. oktobra na društvenim mrežama: „A sada, samo jedan cilj: nakba. Nakba koja će zasjeniti onu iz ’48. Nakba u Gazi i nakba svakom onom ko im se usudi pridružiti!“ Niko iz vlasti nije osudio ovu izjavu. Umjesto toga, 11. novembra je član sigurnosnog kabineta i ministar poljoprivrede Avi Dichter ponovio: „Sad provodimo nakbu Gaze.“
Ministar odbrane Izraela, Yoav Gallant je 9. oktobra rekao „borimo se sa ljudskim životinjama i postupaćemo u skladu s tim“, što je dehumanizirajuća izjava iz koje odjekuje genocid. Kasnije je objavio kako je „uklonio sva ograničenja“ izraelskim snagama i da „Gaza više nikad neće biti ono što je bila, sve ćemo eliminirati“. Desetog oktobra, šef vojnog tijela za koordinaciju vladinih aktivnosti u palestinskim područjima (COGAT), major Ghassan Alian, se obratio stanovnicima Gaze na arapskom, izjavivši: „Ljudske životinje se trebaju tako i tretirati. Željeli ste pakao, dobit ćete pakao.“ Istog dana, glasnogovornik IDF-a Daniel Hagari je objavio kako je u bombardovanju Gaze „naglasak na šteti a ne na preciznosti.“ Također, desetog oktobra je i je general-major Giora Eiland u tiražnom dnevnom listu Yedioth Ahronoth napisao: „Država Izrael nema izbora nego da pretvori Gazu u mjesto u kojem će privremeno ili trajno biti nemoguće živjeti“, dodajući kako je „kreiranje teške humanitarne krize u Gazi nužno sredstvo za ostvarenje cilja“, te da će „Gaza postati mjesto gdje nijedno ljudsko biće ne može živjeti.“
U drugom članku u istim novinama, 19. novembra je Eiland napisao: „Izrael se ne bori protiv terorističke organizacije nego protiv države Gaze.“ Prema njegovoj tvrdnji, Hamas je „uspio mobilizirati… podršku većine stanovnika države… sa punom podrškom njegovoj ideologiji i u ovom smislu Gaza je veoma slična nacističkoj Njemačkoj“. Ovo ga je navelo na zaključak da se „borba treba voditi u skladu sa tim“ i da „način da se ovaj rat dobije brzo i uz što manju cijenu zahtijeva kolaps svih sistema na drugoj strani, a ne ubijanje više Hamasovih boraca“. Dalje priznaje: „Međunarodna zajednica nas upozorava na humanitarnu katastrofu u Gazi, kao i na ozbiljnu epidemiju. To nas ne smije odvratiti.“ Štaviše, kaže kako „teška epidemija u južnom dijelu Pojasa će nam približiti pobjedu i smanjiti broj IDF-ovih gubitaka.“ Eiland insistira na sljedećem: „Kad visoki dužnosnici Izraela kažu medijima ‘mi ili oni’, moramo razjasniti ko su to ‘oni’. ‘Oni’ nisu samo naoružani pripadnici Hamasa nego… cjelokupna populacija Gaze koja je entuzijastično podržala Hamas i slavila zločine koji su se desili sedmog oktobra.“
Ponovo, nijedan vojni glasnogovornik ni političar nije osudio ove genocidne izjave. A mogao bih ih navesti još. Kad ga je Sky News pitao šta je sa Palestincima u bolnicama koji su na aparatima ili bebama u inkubatorima koji će se morati isključiti zbog toga što su Izraelci prekinuli napajanje Gaze električnom energijom, bivši izraelski premijer Naftali Bennett je povikao: “Da li me stvarno pitate za palestinske civile? Jeste li normalni? Zar niste vidjeli šta se desilo? Mi se borimo protiv nacista.“
Ukratko, izraelska retorika i djela pripremaju teren za ono što može postati masovno ubijanje, etničko čišćenje i genocid, nakon kojeg slijedi pripajanje i naseljavanje teritorije. U tom duhu, politički forum Kohelet, arhi-konzervativni think-tank sa dubokim korijenima u SAD koji je bio blisko uključen u planove Netanyahuove vlade za reformi sudstva iz februara 2023., sada sebe pokušava predstaviti kao dio humanitarnog napora da se palestinske izbjeglice iz Gaze „presele“ u druge zemlje svijeta gdje će, kako se navodi, bolje živjeti, prepuštajući tako pojas Gaze jevrejskim doseljenicima. U istom duhu, jedan kapetan IDF-a je snimljen 9. novembra na plaži u Gazi kako govori mladim oficirima: „Vratili smo se, otjerani smo odavde prije 20 godina (kada je Izrael jednostrano evakuirao svoje doseljenike u pojas Gaze). Počeli smo ovu borbu podijeljeni a završili je ujedinjeni. Borimo se za zemlju Izrael. Ovo je naša zemlja! I ovo je pobjeda, da se vratimo u našu zemlju.“
Mnogo je članova Vlade, Knesseta, i vojske koji bi voljeli da palestinski narod kao takav nestane i sa mapa i iz svijesti. To se još nije dogodilo i može se spriječiti. Sjedinjene Države još uvijek zagovaraju rješenje sa dvije države. Ali, pod ovim okolnostima važnije je upozoravati na potencijal genocida prije nego se on desi, nego li ga zakašnjelo osuđivati nakon što se već desio.
Od početka IDF-ove potpune invazije Gaze, žrtve unutar civilne populacije su se stalno povećavale. I dok je vojska u početku napredovala brže nego što se to očekivalo, vjerovatnoća da bi mogla zapeti u Gazi ostaje povelika, a Hezbolah to koristi kao priliku da intenzivira svoje napade na sjeveru. Ovo bi moglo značiti kako će se Izrael suočiti ne samo sa vojnom, nego i ekonomskom krizom u slučaju da stotine hiljada muškaraca i žena budu aktivirani u vojnu službu umjesto da budu na svojim radnim mjestima, dok međunarodna podrška rapidno opada.
I dok je uklanjanje Hamasa kao političkog i vojnog hegemona Gaze poželjno, teško da je moguće da ga Izrael u potpunosti „iskorijeni“, što se navodi kao glavni cilj rata. Hamas je ujedno i militantna organizacija koja se služi terorom protiv civila radi ostvarenja političkih ciljeva, ali i društvena organizacija koja upravlja cjelokupnom infrastrukturom Gaze, od škola, preko zdravstvene službe i sanitacije, do provedbe zakona. Ali čak i da Hamas uklonite iz Gaze i da PLO uklonite iz Bejruta, nije poznat plan izraelske vlade za ono što će uslijediti. Ko će preuzeti? Izraelci ne žele voditi brigu o teritoriji i čak i kad bi pokušali, kao što su pokušali u prošlosti, to ne bi dugo potrajalo. Egipat ne želi direktnu odgovornost nad pojasom Gaze. A palestinska samouprava je značajno oslabljena od strane Izraela i posmatraće se kao njegova produžena ruka ako bi došla u Gazu. Ukratko, čini se kako Izrael nema nikakav politički, a ima jako rizičan vojni plan. Za to što je doveden u takvu situaciju može kriviti samo sebe, ne samo Netanyahua nego i vojno rukovodstvo.
Kao što je veliki pruski vojni teoretičar Carl von Clausewitz napisao prije skoro dvjesto godina, rat je nastavak politike drugim sredstvima. Rat bez jasno definisanih političkih ciljeva će se pretvoriti u apsolutni rat, što znači rat razaranja i uništenja. U slučaju izraelske invazije Gaze, IDF-ovo pridržavanje zakona i običaja rata bi učinilo vojni napredak teško mogućim. To nije put kojeg su odabrali, i dostupni dokazi pokazuju kako IDF teško krši međunarodne sporazume koje je Izrael potpisao. Nije se čuditi što se zbog toga susreće sa rastućom međunarodnom osudom i što ubrzano gubi podršku u SAD, što je okolnost koja će se na kraju odraziti i u odgovoru i djelovanju američke administracije. Jedini izlaz iz ovog labirinta za Izrael jeste da jasno izrazi da na umu ima politički cilj: mirno rješenje konflikta sa adekvatnim i voljnim palestinskim vodstvom. Takva poruka bi trenutačno promijenila situaciju i otvorila put ka koracima koje bi trebalo poduzeti na terenu, a prvi od njih bi bio prekid ubijanja i povratak svih preživjelih talaca.
Ipak, takav politički kurs Izraela se sada čini malo vjerovatnim, naročito pod trenutnim političkim rukovodstvom, koje je u onoj mjeri ekstremno koliko je i nesposobno. U ovom trenutku, ne samo zbog vrele retorike u Izraelu, čak i kod prilično lijevo-orijentisanih komentatora zgroženih masakrom 7. oktobra, ključno je da se izvrši moralni pritisak na kreatore politika u Izraelu, te da javnost odustane od daljnjih akcija koje vode do ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, etničkog čišćenja i čak i genocida.
U decenijama poslije Drugog svjetskog rata i poraza nacizma i fašizma, historičari i drugi intelektualci su često prekorijevali svoje prethodnike što nisu imali hrabrosti da se suprotstave svojim vladama i narodnim osjećanjima i što su propustili da upozore na ono što su jasno vidjeli da će se desiti. Kao historičar holokausta, pozvao sam Američki memorijalni muzej holokausta u Washingtonu i Yad Vashem u Jeruzalemu da stanu na prvu crtu među onima koji upozoravaju na izraelska kršenja ljudskih prava i međunarodnog prava, koja trenutno legitimiziraju izraelski politički i vojni lideri, te glasnogovornici na televiziji i na društvenim mrežama. Pozvao sam one koji su posvećeni istraživanju i obilježavanju holokausta da upozore na dehumanizirajuću retoriku u Izraelu koja je usmjerena protiv stanovništva Gaze i koja doslovno poziva na njihovo istrebljenje. Također sam ih pozvao da osude eskalirajuće nasilje na Zapadnoj Obali koje čine nahuškani doseljenici i IDF-ove trupe, a koje na sličan način naginje ka etničkom čišćenju pod okriljem rata u Gazi. Ali, sve što za sada čujemo od tih učenjaka jeste tišina.
Također se mora reći kako je trenutna atmosfera u američkim kampusima u vezi s palestinskim pitanjem i Izraelom još jedan razlog za zabrinutost. Neki samoprozvani ljevičari i simpatizeri Palestine hvalili su gnusne zločine koje je počinio Hamas i u potpunosti odbacili pravo Izraela da brani svoje građane napadajući Hamas koji se krije među civilima u gusto naseljenom pojasu Gaze. Drugi su pokazali iznimno pomanjkanje empatije sa stotinama jevrejskih žrtava i talaca. Zaista, osude izraelskog bombardovanja Gaze često ni ne spominju napad od 7. oktobra.
S druge strane, simpatizeri Izraela, pretežno Jevreji, iako se osjećaju kao da su ih izdale liberalne kolege koje ne pokazuju saosjećanje prema žrtvama 7. oktobra, i iako su ambivalentni po pitanju ogromnog razaranja koje čine izraelske snage u Gazi, uglavnom odbijaju priznati dublje političke uzroke sadašnjeg stanja stvari. Štaviše, često upadaju u poznate i za Izrael tipične klišeje o palestinskom, arapskom i muslimanskom barbarizmu, kao i o vječnom i univerzalnom antisemitizmu, kojeg također prepoznaju i među svojim liberalnim kolegama.
Ono što se doima kao da nedostaje jeste razgovor između ove dvije grupe, od kojih uostalom nijedna nije direktno pogođena nasiljem. Umjesto toga, izgleda kao da odražavaju istu nesposobnost za komunikaciju tipičnu za cijeli region. Uistinu, opća akademska sklonost da se zauzmu pozicije podrške pravednom cilju uz plaćanje minimalne cijene za to, te otužna jeftina samopravednost dosegle su nove visine od izbijanja trenutnog nasilja. Umjesto da svoje studente obrazuju o kompleksim stvarnostima regije, neki profesori kao da podstiču bijes i ljutnju, dok predsjednici univerziteta – uključujući i mene – ne uspijevaju ugoditi nikome svojim relativizacijama, a koje su produkt straha da se ne zamjere svojim donatorima ili da ne naljute jednu ili drugu stranu među svojim fakultetima i studentima. To je tužna predstava.
Početak kraja ovog sukoba i povratka politike na scenu bi moglo početi sa pregovorima o oslobađanju talaca, kao što se to trenutno i događa. Argument kako bi vezivanje vojne strategije za taoce samo ohrabrilo Hamas i druge da ih zadrže ili da ih uzmu još, pogrešan je sa više aspekata. Najprije, jasno je da Hamas želi razmijeniti taoce za palestinske zatvorenike, od kojih su mnogi stari i nalaze se u izraelskim zatvorima decenijama, dok su mnogi jako mladi. Drugo, nezamislivo je da bi Izrael jednostavno zanemario sudbinu talaca među kojima su stari i bolesni, djeca pa čak i bebe – odgađanje pregovorado ove tačke pokazuje određenu bešćutnost izraelske vlade koja je uostalom jednako odlikuje i u drugim sferama.
Izjave nekih vojnih dužnosnika i drugih posmatrača situacije kako se pitanjem talaca treba baviti tek na kraju rata, do kada, naravno, većina njih više ne bi bila među živima, već su proizvele snažan demoralizirajući efekt među porodicama talaca i stanovnike Izraela u cjelini, da ne spominjemo one čiji bi sinovi i kćeri mogli biti poslani u rat u kojem bi mogli biti zarobljeni. Čak i za ovakvu, po bezdušnosti i nesposobnosti jedinstvenu vladu, opredjeljenje za takvu politiku se može opisati samo kao nehumano i glupo. Mora se učiniti sve što je moguće da se taoci oslobode odmah. Štaviše, takvi napori mogu prije biti znak početka pregovora o drugim aspektima sukoba nego biti znak poraza.
Uprkos zastrašujućem nasilju i destruktivnoj nepopustljivosti obje strane i njihovih pristalica, cilj mora biti mirno rješenje. Na teritoriji između Jordana i mora živi podjednak broj Palestinaca i Jevreja. Nijedna od ove dvije grupe neće nestati – mogu se samo nastaviti ubijati ili pronaći način da žive zajedno. To mora biti cilj. Svi snovi o tome da će druga strana nestati ili da će pristati na ugnjetavanje iz generacije u generaciju samo će proizvesti još više nasilja i sve veću brutalizaciju oba naroda. Sama potvrda volje da se dođe do dogovora ima potencijal da promijeni paradigmu. Nastavak ubijanja će je samo pogoršati. Nikakva unutrašnja promjena vlasti i nikakav politički dogovor koji bi došao izvana – poput odnosa sa državama Zaljeva ili mira sa Saudijskom Arabijom – ne mogu gurnuti pod tepih potrebu za političkim dogovorom između Palestinaca i Izraelaca.
Za sada, sve što možemo jeste apelirati na naše vlade da iskoriste trenutak duboke krize i užasnog krvoprolića kao polugu da se Izrael primora da prekine sa svojom politikom okupacije i ugnjetavanja drugog naroda i da potraži kreativnija rješenja za suživot, bilo to u dvije države, jednoj državi, nekoj federalnoj strukturi, ali na način na koji će se osigurati ljudsko dostojanstvo, jednakost i sloboda za sve.
