PIŠE: Vladimir Andrle
Kao osoba koja se već godinama bavi aktivizmom često se pitam šta sve mogu da učinim kako bi se glas mladih, nezadovoljnih i voljnih da se bore za promjene čuo. Studentski protesti u Srbiji za mene nisu samo reakcija na trenutnu političku situaciju u toj zemlji nego predstavljaju simbol nade za cijeli Zapadni Balkan, platformu za stvaranje bolje budućnosti i podsjećanje na to da nikada ne smijemo odustati od borbe za demokratiju, ljudska prava i vladavinu prava.
Ovi protesti predstavljaju duboko ukorijenjeno nezadovoljstvo generacija koje su odrasle u političkom okruženju gdje je korupcija postala norma. Protesti su moćno oružje za podizanje svijesti o nepravdi, ali i za postavljanje temelja za stvaranje političkog sistema u kojem građani i građanke, a posebno mladi ljudi, imaju pravo da zaista odlučuju o svojoj budućnosti. Kada oni nezadovoljni iz jedne države izlaze na ulice, oni ne samo da zahtijevaju promjene u svojoj zemlji, već šalju poruku društvima zemalja Zapadnog Balkana da ne smiju biti pasivni i da promjene nisu lijep san, već realnost koja se može stvoriti zajedničkim naporima. A ako se ti protesti pretvore u regionalni pokret onda mogu postati simbol otpora protiv svih autoritativnih, nacionalističkih i koruptivnih režima. Ne samo u Srbiji, već i u Bosni i Hercegovini, Albaniji, Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori i Kosovu.
Zemlje Zapadnog Balkana se još uvijek bore sa naslijeđem prošlih autoritativnih režima, ratova, ratnih zločina i genocida kao i sa problemima političke nestabilnosti, korupcije i nacionalizma. U tom kontekstu, studentski protesti u Srbiji su postali svjetionik otpora. Iako živimo u različitim zemljama naši problemi su često slični. Od visoke stope nezaposlenosti, preko korupcije, političkog klijentelizma pa sve do nesigurnosti u pogledu naših osnovnih ljudskih prava. Ovo je naša realnost jer je politička moć koncentrisana u rukama malog broja ljudi, dok veliki broj građana i građanki ostaje na margini političkog i društvenog života. Ulični protesti i online mobilizacija postaju ključni za stvaranje sistema koji je odgovoran prema građanima i građankama, a ne prema interesima političkih elita.
Mnogi od nas na Zapadnom Balkanu vide da nas Evropska unija posmatra kao projekt i kao zemlje-slučajeve, a ne kao ravnopravne partnere. To je krivica političkih elita i ukorijenjena je u svakodnevnim političkim, društvenim i ekonomskim iskustvima građana i građanki zemalja Zapadnog Balkana. Ova činjenica je izvor frustracija za mnoge dok nedostatak demokratičnosti, ljudskih prava i vladavine prava tjeraju ljude da svoje prilike radije traže vani nego u svojoj zemlji. Najozbiljnija posljedica tih iskustava u posljednjih 30 i više godina je ta što se u ljudima razvila apatija i normalizacija svega onog nenormalnog za jedno zdravo društvo.
Zato protesti studenata, studentica i svih drugih društveno odgovornih ljudi u Srbiji vidim kao poziv da je budućnost isključivo u našim rukama. Kroz njihovu borbu vidim priliku za stvaranje regionalne solidarnosti i suradnje među društvima a koja bi mogla da podstakne dalji pritisak na EU da ubrza procese pristupanja zemalja Zapadnog Balkana i tako stvori stabilniji, sigurniji i prosperitetniji region. Jer nije dovoljno da samo budemo glasni lokalno – moramo osigurati da se glas čuje i van granica naše zemlje.
Društva zemalja Zapadnog Balkana su jedinstvena u svojim sličnostima. Naši problemi su međusobno povezani a naši uspjesi u borbi za jednakost su jedinstveni. Ako uspijemo da se organizujemo zajedno ćemo stvoriti mrežu aktivista i aktiviskinja i građanskih inicijativa koja će značiti snažniji pritisak za promjene u cijeloj regiji.
Svaka pobjeda koju studenti i studentice postignu u Srbiji nije samo pobjeda za njih već i za sve nas na Balkanu koji se suočavamo sa istim ili sličnim izazovima. Ovo može značiti početak regionalne solidarnosti među civilnim sektorom ali i početak političkog aktivizma i aktivnog građanstva koji prevazilazi granice i stvara novu, bolju i zdraviju budućnost za sve nas.
Autor je predsjednik Jevrejskog kulturno – prosvjetnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” i mirovni aktivista sa fokusom na ljudska prava, međureligijski i međuetnički dijalog
