Nakon pandemijskih izazova, stigla je recesija, a već odavno građani i građanke Bosne i Hercegovine vode borbu s nacionalizmom. Sada je, međutim, ova borba kompleksnija nego inače.
Ona sada ima globalne razmjere uvjetovane dešavanjima u Ukrajini, jer se svijet ponovo polarizuje i nacionalizam je u ekspanziji. Mnogo je lakše u ovim vještački izazvanim krizama voditi konzervativne politike, pa rekao bih slobodno i retrogradne. U Bosni i Hercegovini nacionalistički vjetar (snažni) krenuo je da puše 90-ih (projekcije kažu da je on i ranije počeo da puše, ali 90-ih se povjetarac pretvorio u razorni vjetar).
Otkako je uveden pluralizam u BiH pojavom višestranačkih izbora, vode se borbe nacionalnih retorika s liberalnim/socijaldemokratskim. Ta su previranja najsnažnija u predizbornim ciklusima. Obično se “golovi” postižu početkom maja, pa se poslije “čuva rezultat”. Ovaj put su Stjepan Kljuić i Srđan Puhalo postigli bitne pogotke za “desničare”.
Kljuić se u emisiji “Centralni dnevnik sa Senadom Hadžifejzovićem” osvrnuo na djelovanje ministrice odgoja i obrazovanja Kantona Sarajevo Naide Hota-Muminović, zamjerajući joj primarno činjenicu da nosi maramu, odnosno zamjerajući joj njena vjerska uvjerenja. Do sada Kljuić nije imao ovakve nastupe, niti se koristio ovom vrstom retorike. Kako bismo razumjeli kontekst i ove poruke, moramo pregledati njegovu biografiju. Kljuića možemo svrstati u red profesionalnih političara, koji na politiku gledaju isključivo kao na posao, te mu nije bio problem da balansira između HDZ-a, republikanaca, komunista, socijalista… Međutim, on je uvijek na desnom političkom spektru, a pogotovo je važna činjenica da je do 2013. godine bio savjetnik Draganu Čoviću. Ovaj podatak je važan, jer se u tom periodu politički profilisao Čović, te su iz te kuhinje nastajale politke HDZ-a. Zbog ovih podataka nije čudno što je Kljuić “preletio”, jer je ovo dobra podloga da se narednih nekoliko mjeseci razgovara o ovoj temi koja je otvorena u CD-u. Vrijeme je za dobro oprobanu metodu koalicionih partnera na državnom nivou “oni nas kao napadaju, a mi se kao branimo”.
Kljuić me nije toliko iznenadio, jer sam svjestan u kakvoj se paradigmi razvijao. Iznenađenje kola bio je Srđan Puhalo, koji je do sada savršeno balansirao u nastojanju da razbije ustaljene nacionalističke retorike i da izvuče istinu i iz jedne i iz druge strane. Nije ovo jednostavno balansirati, jer je nekad izdajica srpskog naroda, pa je nekad spasilac istog i tako u krug. Ovaj put je Puhalo “puhnuo” mnogo snažnije nego je trebao, jer je otvorio pitanje o ubijenoj djeci u Sarajevu. Podatak da li ih je bilo 50, 800, 1600 je u ovakvim situacijama irelevantan, jer jezivi snimci i oteto djetinjstvo govore mnogo više od bilo kojeg broja. Ukoliko je i broj važan, onda to moramo tražiti na drugim adresama i posve je degutantno nuditi 10.000 KM za to. Taj novac se može utrošiti u organizaciju naučnog skupa koji će razviti metodologiju provjere ovoga broja i time doprinijeti dolasku dopreciznih podataka.
Bosna i Hercegovina je postala mahala u kojoj se zbog 10-ak dobro zbrinutih porodica insistira na diskursu koji je opisan u prethodnim dijelovima teksta. Povrh toga, uopšte se ne teži ka uključenju stručne javnosti o ovim temama koje pogoduju isključivo rasplamsavanju nacionalističkih strasti.
Na početku teksta spomenuo sam i problem recesije, ali koga za tim briga?
Hranimo se mi drugim sastojcima!
Autor: Amel Petrović
