Mediji su okosnica zdravog, demokratskog, naprednog društva – riječi su koje čujemo stalno. No, koji je zadatak medija? Izvještavanje, promjena narativa, čišćenje javnog prostora, podržavanje dominantnih narativa ili zabava? Važnost medija posebno se ističe tokom kriznih situacija. Novinari i novinarke nerijetko su viđeni kao nosioci otpora, oni čije riječi ostaju urezane, oni čije riječi tako jednostavno predoče događaje, naročito tokom agresija i ratova, i natjeraju vas da poželite da promijenite svoju ili nečiju drugu stvarnost. Tako sam uvjerena, ili se naivno nadam, da svaki današnji vapaj novinara i novinarki iz Gaze gotovo efektom leptira ponuka nekoga, negdje, da progovori.
Nino Ćatić bio je novinar iz Srebrenice, čije riječi iz posljednjeg javljanja 10. jula 1995. odjekuju i danas: „Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima?“ Došli su prekasno. Ne znamo koliko su efekta imale Ninine riječi. Znamo da je značaj njegovog izvještavanja za Srebreničane i Srebreničanke te 1995. godine. Ne znamo šta bi nam danas on rekao. Nino Ćatić nestaje 11. jula i nije pronađen do danas. Ali, on ostaje simbol otpora.
Osamnaestog novembra obilježava se Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. No, koja je veza između ovog dana, Nine Ćatića, palestinskih novinara i novinarki? Za Ninu Ćatića kažu da je „za Srebrenicu bio što je Siniša Glavašević nekoliko godina prije bio za Vukovar“. Siniša Glavašević je pisac proze, knjižničar, novinar i ratni izvjestitelj koji je tokom 1991. godine bio spiker na Radiju Vukovar. I ne samo to, njegovo javljanje iz Vukovara i danas se smatra jednim od simbola otpora vukovarskog stanovništva, a eho njegovog „Grad – to ste vi“ možemo čuti i danas. No, ne znamo kako bi nam Siniša prepričavao tu 1991. i pad Vukovara. Siniša je 19.11.1991. odveden iz vukovarske bolnice. Ekshumiran je i identificiran 1997. godine.
Uprkos prividnoj zaštiti novinara i novinarki širom svijeta, garantiranoj raznim poveljama o ljudskim pravima, posebice u ratnim zonama, u kojima taj status donosi neku vrstu imuniteta, ipak je u prethodnom periodu najsmrtonosnija regija za novinare i novinarke bila Palestina. Prsluci s pohabanim PRESS ne štite kao što je planirano. Agresor, najčešće, želi ubiti otpor kroz ubijanje riječi, kroz ubijanje novinara. Palestina, Srebrenica, Vukovar – nema iznimke. Volker Turk, Visoki komesar UN-a za ljudska prava, u svojoj izjavi povodom ovogodišnjeg Svjetskog dana slobode medija, rekao je „kada izgubimo novinara, gubimo oči i uši prema svijetu, gubimo glas onih bez glasa“. No, gubimo li taj glas? Odlazi li s glasom i otpor ili ubistva Siniše, Nine, Hassana Hamada nisu uzalud?
Nisu. Svaki od njihovih života bio je univerzum za sebe, protkan brigama, hobijima, mislima, željama i nadama. Nešto kao naši životi. Možda nisu pošteđeni jer su se odvažili založiti za otpor. Možda bi sad bili tu da su bili malo manje hrabri, malo manje patriote i malo manje nesebični. Možda da su bili malo manje novinari. Odlaskom njihovog glasa narasli su neki drugi glasovi.
Prije nego u cijelosti prenesemo „Priču o gradu“ Siniše Glavaševića, vukovarskog heroja otpora, zapitajmo se koliko smo mi danas novinari i novinarke i koliko smo spremni suprotstaviti se strujama agresije, dominantnog narativa i ušutkivanja otpora? Vrijeme je za preispitivanje naše uloge.
PRIČA O GRADU, SINIŠA GLAVAŠEVIĆ
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?
Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe.
Grad – to ste vi.
