Početak školske godine je obilježila vijest o učitelju Muhamedu Drekoviću iz Tutina u Srbiji koji je o svom trošku u učionici u kojoj predaje sredio parket, okrečio zidove, ukrasio klupe i postavio ormariće za učenike kako oni ne bi na svojim leđima svakodnevno teglili ruksake od petnaestak kila. Njegov gest je pohvalio i pomoćnik predsjednika općine Tutin koji ga je nazvao „učiteljem godine“.
„Deset ovakvih ljudi koji imaju visoku svijest o javnom dobru bi bilo potrebno da se promijeni stanje u cijelom gradu“, rekao je pomoćnik predsjednika općine tom prilikom i bio je sasvim u pravu. Samo, ono što je pomoćniku predsjednika u momentu oduševljenja promaklo jest to da se tih deset ljudi treba potražiti u općinskoj administraciji zajedno sa načelnikom i njegovim pomoćnicima koji primaju plaću „da se promijeni stanje u cijelom gradu“.
No, bilo bi lakše kad bi u domu zdravlja bio neki doktor Muhamed koji bi o svom trošku adaptirao ordinaciju i nabavio lijekove, zavoje i infuzije za pacijente, kad bi u vodovodu bio neki vodoinstalater Muhamed koji bi vlastitim sredstvima zamijenio dotrajalu pumpnu stanicu i uradio par sekundarnih priključaka na vodovodnu mrežu, kad bi u elektrodistribuciji postojao neki električar Muhamed koji bi instalirao nekoliko svojih dvadesetkilovoltnih trafoa ili kad bi bio neki autoprevoznik Muhamed koji bi besplatno vozio ljude na posao i djecu u školu.
Takav jedan Muhamed bi dobrodošao i u bosanskohercegovačkoj općini Jablanica čiji je načelnik pozvao volontere „da se uključe u program prijevoza učenika do škole“ jer zbog problema u procesu javnih nabavki općina već pet godina nije u mogućnosti provesti tender za ovu svrhu. Tako fino skovan poziv volonterima „da se uključe u program prijevoza“, nije uključivanje ni u kakav program nego poziv građanima da preuzmu posao kojeg je neko trebao za njih uraditi, uz sve objektivne okolnosti i poteškoće.
Za očekivati je da nam mediji uskoro donesu toplu ljudsku priču i pozitivan primjer građanske solidarnosti iz Jablanice gdje su se ljudi iz zajednice ujedinili u brizi za djecu, baš kao što su nas izvijestili o plemenitom učitelju iz Tutina koji nije žalio svoje vrijeme i sredstva da učini nešto za svoj razred. Rahmetli John F. Kennedy bi u toj situaciji vjerovatno rekao da ne pitamo šta općina može učiniti za nas nego šta mi možemo učiniti za svoju općinu, ali prije toga bi trebalo postaviti pitanje šta za nas i našu djecu rade oni koje biramo da obnašaju vlast i raspolažu našim sredstvima.
Naravno, oni su tu da tu djecu naviknu da budu njihova poslušna glasačka mašinerija bez nekih prava i očekivanja. Tako je u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska prvačićima prvog dana školske godine podijeljeno pismo predsjednika entiteta Milorada Dodika u kojem im poručuje „да је свако од вас највеће богатство Републике Српске и да ће Република Српска увијек бити земља која вас воли!“ Ovo su opozicioni političari u RS ocijenili kao nevjerovatan skandal i zloupotrebu šestogodišnjih mališana u političke svrhe.
Dok im Dodik poručuje kako će RS uvijek biti njihova zemlja koja ih voli, njih je u toj zemlji sve manje. Ove godine je po prvi put u tom entitetu upisano manje od devet hiljada prvačića – skoro dvije hiljade manje nego što ih se upisivalo prije samo desetak godina. U školama RS je 2008. godine nastavu pohađalo 114,563 učenika a petnaest godina kasnije ih je 84,643 – trideset hiljada manje, odnosno tri puna stadiona banjolučkog Borca ili četvrtina ukupnog broja učenika iz 2008. godine! Koliko će od ovih prvačića kojima je Dodik poslao pismo osnovnu školu završiti negdje na Zapadu ostaje da se vidi, ali u njegovim planovima oni mjesta imaju samo kao dio izmanipulisane glasačke mašinerije, već od malih nogu.
A mjesta za male noge nema tamo gdje vlast treba brinuti o njima – u javnim vrtićima. U Mostaru je stotinjak djevojčica i dječaka ostalo bez mjesta u vrtićima, u Sarajevu se to kompenzira subvencijama boravka djece u privatnim vrtićima zbog čega ovaj biznis cvjeta. Za razliku od učitelja Muhameda koji je o svom trošku uradio državni posao, ovdje su vlasnici vrtića iskoristili nesposobnost vlasti da išta planiraju i grade i činjenicu da naši načelnici i ministri radije plaćaju posljedice problema nego što ulažu u rješavanje njegovog uzroka.
Upravo u spomenutom Mostaru je nedavno istaknut jedan problem sa čijim će se posljedicama trebati nositi u godinama koje slijede. Naime, prema riječima jedne direktorice vrtića, čak polovina djece koja se upišu treba neki vid pomoći logopeda. Dakle, svako drugo vrtićko dijete – jednostavno rečeno – ne zna govoriti. I dok su svima u političkim prepucavanjima puna usta borbe za zaštitu jezika, odrastaju djeca koja usljed nedostatka adekvatnih medijskih sadržaja za njih jednostavno ne govore, ili progovaraju na stranim jezicima.
Naravno, nigdje u regionu nema dovoljno asistenata u nastavi za djecu kojoj je to potrebno, a ako upitamo vlasti mogli bismo čuti da bi bilo dobro da se, kao Muhamed u Tutinu, nađe desetak ljudi koji imaju svijest o javnom dobru i da promijene trenutno stanje. O tome gdje su školstvo i obrazovanje djece na listi prioriteta našim vlastima izlišno je i govoriti, osim u kontekstu manipulacije gdje nema te političke poganštine koja se ne može upakovati u parolu „za našu djecu.“
Jer nema te stvari koju vlast neće uraditi u ime naše djece – od pljačke javnih dobara do ratnih zločina – samo im neće opremiti učionicu, osigurati autobus ili mjesto u vrtiću. Zato od opremanja učionice u Tutinu, preko osiguranja prijevoza djece u našoj Jablanici do svih drugih situacija u kojima su djeca u našem društvu prepuštena snalažljivosti svojih roditelja i učitelja vrijede pravila iz narodnih poslovica – uzdaj se u se i u svoje kljuse, i ako neće škola Muhamedu, mora Muhamed školi.
