Vlada bh. entiteta Republika Srpska je još u proljeće ove godine usvojila Nacrt zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, koji organizacije označava kao agente stranog utjecaja ako ih u potpunosti ili samo djelimično finansiraju druge države. Nakon što je na snagu stupio Zakon o izmjenama Krivičnog zakonika RS kojim se kriminalizuje kleveta, odnosno verbalni delikt vraća u krivično zakonodavstvo, bude li usvojen i zakon koji ograničava i diskriminira rad NVO sektora obzirom na izvor finansiranja u Republici Srpskoj bit će potvrđeni temelji uspostave diktature.
Jednako kao što svako kritičko pisanje, ili javno istupanje , posebno prema nosiocima vlasti RS može biti predmet krivičnog progona, na slične poteškoće u svom djelovanju naići će i civilni sektor. Istina, predložene zakonske odredbe ne predviđaju krivično gonjenje građanskih aktivista angažiranih u NVO koje se finansiraju iz sredstava stranih država, ali donose niz ograničenja u djelovanju koja bi njihov rad mogla svesti na kurseve veza, šivanja ili horskog pjevanja.
Naime, zakonske norme toliko su uopštene da organima vlasti daju mogućnost da svako djelovanje udruženja građana u cilju izmjena zakona koja idu u korist građana zabrane. Široke definicije političkog djelovanja, političkih aktivnosti, političkog utjecaja, nadzor nad aktivnostima koje provode direktno zadire u ustavom garantovana prava i slobode udruživanja i djelovanja. Navodeći razloge za donošenje ovog zakona, iz Vlade RS saopštili su da je „neophodno uvesti reda u taj sektor iz pozicije kako bi se spriječilo finansiranje terorističkih aktivnosti i omogućila kontrola stranog utjecaja“.
Premijer RS Radovan Višković ustvrdio je i da je finansijsko poslovanje nevladinih organizacija netransparentno. Time je, a što je posebno zabrinjavajuće, pokazao elementarno nepoznavanje načina na koji NVO raspolažu novcem dobivenim putem projekata, odnosno grantovima.
Jer svi tokovi novca vrše se putem banaka koje posluju u RS-u, način njihovog trošenja vrši se putem bankovnih računa, NVO imaju angažovane knjigovodstvene biroe, na sve novčane transakcije plaćaju se porezi Poreskoj upravi RS, i u konačnici tu je APIF kojem se podnose svake godine završni računi. No, vlastima RS sve to nije dovoljno. Znači li to da nemaju povjerenja u vlastite kontrolne organe pitanje je za njih.
Predstavnike civilnog društva ozbiljno brinu predložena zakonska rješenja shodno kojima bi kontrolu finansijskog poslovanja trebalo da vrši i ministarstvo pravde, mada nije jasno kojim to ljudskim resursima stručnim za oblast finasijske kontrole za to raspolaže i iz kojih zakona crpi nadležnosti za obavljanje istih. A ništa manji problem nije što zakon daje mogućnost svakom pojedincu da zahtijeva, po ličnom nahođenju bez obrazlaganja i dostavljanja dokaza o postojanju sumnje u netransparentnost rada, vanredne kontrolu rada i poslovanja NVO koji se finansiraju iz stranih sredstva. Time se direktno otvara prostor za „lov na vještice“.
Istovremeno, zanimljivo je da dok će na jednoj strani NVO biti oglašene stranim agentima Vlada RS i lokalne zajednice također koriste sredstva/grantove od istih međunarodnih razvojnih agencija, Evropske unije, USAID-a.
STRANI PLAĆENICI, DOMAĆI IZDAJNICI
Targetiranje građanskih aktivista i dijela organizacija civilnog društva , kao i medija koji nisu pod kontrolom vlasti, opozicionih političara, sastavljanje crnih lista „neprijatelja RS“ dugogodišnja je praksa vlasti RS oličena kroz ključnu političku partiju – Savez nezavisnih socijaldemokrata. Stoga treba podsjetiti da se sa tom praksom krenulo kada je baš na zvaničnoj web stranici SNSD-a objavljena crna lista pojedinaca, NVO i medija, koju je sastavio kontroverzni Stefan Karganović. Karganović je netragom nestao iz RS s pozamašnim svotama novca budžetskih korisnika ovog bh. entiteta, tužbe protiv njega podignute za klevetu nisu doživjele sudski epilog, a Nikola Špirić, Milorad Dodik i mediji pod njihovom kontrolom nastavili su svojim putem.
Valja podsjetiti na proljeće 2014. godine, kada su u strahu da se socijalni bunt iz Federacije BiH ne prenese i u RS, Špirić i Dodik tvrdili kako u Tuzli i Budimpešti postoje štabovi za obuku aktivista koji se pripremaju za rušenje vlasti u RS-u, te da im je glavni finansijer Džordž Soroš , odnosno Fond Otvoreno Društvo. Nikada ništa od tih navoda nije potvrđeno, ali hiljadu puta izgovorena laž u javnosti se ukorijeni kao istina.
Otuda godinama slušamo kako se bilo koji oblik samoorganizovanja građana koji se bore za neki od oblika pravde ograđuje od „stranog utjecaja“ tvrdnjom „mi nismo Šoroševci“. Ma šta da to značilo. U predpolitičkom društvu kakvo je na sceni u bh. entitetu Republika Srpska, društvu politički neobrazovanih građana, društvu bez izgrađene građanske svijesti u kojem pojedinci sebe doživljavaju prevashodno kao dio nacionalnog kolektiviteta ,a tek potom kao individue vlast je naišla na plodno tlo u kojem godinama stvara odioznost prema civilnom sektoru.
Na tako izgrađenim temeljima, na narativu da je sve što radi dio NVO upereno protiv srpskog naroda i RS civilni sektor je u neravnopravnom položaju da se nametne u javnosti kao onaj dio društva koji radi na pitanjima koja su dio svakodnevnog života građana: jačanju pravne sigurnosti, borbi za poboljšanje ekonomsko- socijalnog položaja radnika, nezaposlenih, djece, ekološkoj pravdi odnosno otimanju zemlje-vode-zraka od građana zarad ostvarivanja profita vlasti i pojedinaca bliskih njima.
„DRUŠTVENI INTERES“
Prema elektronskom registru udruženja i fondacija, u BiH radi oko 25.600 nevladinih organizacija, od toga u Republici Srpskoj više od 7.500 njih. Koliko ih se finansira iz inostranstva trenutno nije poznato.
Vlast RS pri tom pravi jasnu distinkciju između vladinih i nevladinih organizacija, čime NVO koje se finansiraju iz stranih sredstava u odnosu na one koje se finansiraju iz budžeta entiteta i lokalnih zajednica dovodi i diskriminatorski položaj.
Iz entitetskog budžeta i budžeta opština i gradova u RS, po krajnje netransparentnim kriterijima finansiraju se „udruženja proistekla iz odbrambeno otadžbinskog rata“, vjerske zajednice, sportski klubovi. Oni se tretiraju kao organizacije od posebnog društvenog interesa, mada sva dosadašnja iskustva govore da su interesi koje štite primarno interesi vlasti i uskih rukovodstava takvih druženja, a ne članstva.
Tome smo zorno svjedočili upravo tokom avgusta ove godine kada je Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv predsjednika RS Milorada Dodika zbog krivičnog djela neobjavljivanja odluka visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH u Službenom glasniku RS.
Ina udruženja „proistekla iz odbrambeno otadžbinskog rata“ u glas su branila lik i djelo Dodika, izjednačavali ga sa cijelom RS i srpskim narodom“. Toliko glasni nikada nisu bili kada je riječ o zahtjevima za poboljšanje statusa svog članstva.
Ništa manji problem u pogledu načina i izvora finansiranja ne predstavljaju i ina „patriotska“ udruženja koja djeluju u RS-u. Ko finansira Srbsko sobranje baštionik, Samopoštovanje, Srpsko – ruski most, Fondaciju Mir božji, Izbor je naš, Kolo , Božur, Beli anđeo… vlast RS ne zanima. Niti će ih zanimati, sve dok su na „čvrstoj liniji i braniku odbrane srpstva“.
KAMPANJE , ZAGOVARANJE I (ILI) AKTIVIZAM
Dio udruženja građana koja djeluju u RS-a u cilju preduprijeđenja donošenja zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, koje označava kao agente stranog utjecaja pokrenuo je on line kampanju kako bi javnost animirao da digne glas protiv dodatnog urušavanja građanskih prava na slobodu udruživanja i javnog djelovanja.
To je i otvorilo pitanja da li su takve kampanje dovoljne, da li su zagovarački pristup i vidovi institucionalnih akcija dovoljni da građani spoznaju značaj aktivnosti civilnog društva i posljedice zabrana njihovog djelovanja.
Odgovore smo, obzirom na višegodišnja iskustva angažovanja u sferi građanskog angažmana potražili od Milice Pralice, izvršne direktorice Udruženja građana “Oštra nula” iz Banjaluke.
Različiti pristupi zagovaranju i aktivizmu, navodi Pralica, donose specifične prednosti i izazove u borbi za društvene promjene.
„Zagovaranje se često posmatra kao ključni korak ka ostvarivanju strukturalnih promjena putem dijaloga sa institucijama, lobiranja i podizanja svijesti. S druge strane, aktivizam se fokusira na brze i direktno vidljive promjene kroz neposredne akcije i ulične proteste. Iako zagovaranje može biti efikasno u postizanju dugoročnih promjena, aktivizam nosi potencijal za brzim izazivanjem reakcija i podsticanjem hitnog djelovanja.
Važno je prepoznati da oba pristupa imaju svoje mjesto, uzimajući u obzir specifičnosti konteksta i ciljeva društvenih promjena. Hrabrost je ključna za aktivizam, dok zagovaranje zahtjeva upornost i strateški pristup za postizanje uspjeha u borbi za promjene. Smatram da kampanje koje se oslanjaju samo na online komunikaciju, bez konkretnih uličnih akcija, predstavljaju suptilniji oblik pristanka na kompromis, poraza i odustajanja.
Razumijem da nisu svi u mogućnosti da budu aktivisti i suoče se s pritiscima koje aktivizam nosi. Ponekad se čini da se zadovoljavamo samo blagim negodovanjem, ali kad vlast pokaže zube, odmah se okrećemo međunarodnoj zajednici i šokirano izražavamo nezadovoljstvo potezima vlasti ili nikakvim reakcijama međunarodne zajednice. Ako pojedinac ne može prihvatiti ulogu aktiviste i izdržati takve pritiske, možda bi trebalo da pronađe drugi način doprinosa ili angažmana u drugom području ili borbi.
Međutim, isto tako je važno da ne umanjimo vrijednost građanske borbe izgovorima poput ostaćemo dostojanstveni. Slično režimskim pritiscima i opstrukcijama, i naša borba treba da bude snažna, suštinska, do koske sve ili ništa, a ne samo kozmetička“, podvukla je naša sugovornica.
Pralica navodi da razumijevanje zagovaračkog djelovanja među širokim brojem građana može biti izazovno. U mnogim slučajevima, dodaje, nedostatak jasne komunikacije i povezanosti sa svakodnevnim potrebama tih ljudi može dovesti do nepostojanja razumjevanja.
„Iz mog ličnog iskustva i posmatranja tokom proteklih godina, “izlazak na ulice” kao dio protesta, ali i kao sredstvo direktnog razgovora sa građanima, može biti izuzetno efikasan način mobilizacije javnosti. Organizacije civilnog društva i NVO imaju odgovornost da služe građanima kao svojevrsni servis, a ne da se distanciraju od njih ili pretpostavljaju da su građani nedovoljno informisani.
Ovakav pristup je zaista razočaravajući. Direktan kontakt sa građanima omogućava neposredno prikupljanje informacija o stvarnom stanju stvari na terenu. Ovo je dragocjeno jer pruža mogućnost da se građane edukuje o pitanjima o kojima možda nisu dovoljno upoznati, te da se informacije podijele na njima razumljiv način. Važno je izbjeći pretjeranu distancu i snobovski odnos prema građanima, te ih ne posmatrati kao nedovoljno kompetentne ili kao da su osobe sa intelektualnim ili psihičkim izazovima. Pristupanje građanima sa poštovanjem i saživljavanje sa njihovim svakodnevnim izazovima I problemima može promijeniti percepciju organizacija civilnog društva.
Ako se, naprotiv, prema građanima pristupa sa prezirom ili pretpostavkom da su neobavješteni, time se stvara jaz i povećava nepovjerenje. Stoga, za uspješnu promociju građanskih vrijednosti, nužno je da organizacije civilnog društva i NVO-i pristupe građanima s razumijevanjem, kao partnerima u ostvarivanju društvenih promjena, a ne eksploatatorski za nove projektne ideje“, kazala je Pralica.
Stoga se neminovno otvara i pitanje o razlozima zašto se dio NVO sektora može bojati izlaska na ulicu može biti povezan sa percepcijom uličnih akcija u odnosu na druge oblike građanskog angažmana.
Bitno je napomenuti, naglašava Pralica, da NVO-i ne obuhvataju nužno samo aktiviste, tj. nisu svi angažovani u NVO-u aktivisti, već se često uključuju i zaposleni sa fokusom na realizaciju projekata tj. projektni radnici.
„Aktivizam iziskuje neposredno djelovanje i potrebno je hrabrosti, a to nužno ne podrazumjeva formalno usmjerene projekte. Učestvovanje u protestima ili javnim/uličnim akcijama zahtjeva jasnu volju za akcijom i hrabrošću da se prenese snažna poruka. Međutim, organizovanje protesta ili izlazak na ulicu u skladu sa donatorskim politikama, u cilju izbjegavanja konflikta sa vlastima, organima reda i mira i sl. ili zbog straha od netačnog tumačenja našeg djelovanja ili poruka, može biti kontraproduktivno i često je u suprotnosti sa suštinskim vrijednostima i ciljevima za koje se aktivisti i organizacije bore.
Ponavljam, ukoliko ne postoji spremnost i hrabrost za suočavanje sa pritiscima i za izlazak na ulicu, onda nije ispravno nazivati se aktivistom ili aktivisticom. Biti dosljedan svojim vrijednostima je važnije od medijskog senzacionalizma. U suštini, izlazak na ulicu treba da bude odraz iskrene posvećenosti principima i vrijednostima, a ne puka forma koja služi drugim interesima“, smatra Pralica.
Jedan od suštinskih problema koji treba prevazići kako bi se prevazišlo svojevrsno nerazumijevanje građana o radu NVO sektora proizilazi iz činjenice da je došlo do postepenog preusmjeravanja pažnje ka donatorima i njihovim politikama umjesto ka građanima.
„To se ogleda u elitističkom pristupu, ograničenom krugu istomišljenika i nedostatku otvorenog slušanja prema širokom spektru građanskih glasova. Ovaj trend može stvoriti distancu i nepovjerenje, što je kontraproduktivno za svrhu organizacija civilnog društva.Da bi se promovisale građanske vrijednosti, nužno je vratiti se osnovama i ponovo uspostaviti duboku povezanost i izgraditi povjerenje sa građanima.
NVO-i moraju prevazići svoju ekskluzivnost, pa čak i kritički analizirati svoje ponašanje. Ovo zahtjeva otvorenost za kritike, konstruktivni dijalog sa svim slojevima društva i aktivno slušanje građana, a ne samo donatora. Samokritičnost i promjena pristupa mogu vratiti povjerenje građana i osigurati da NVO-i zaista djeluju kao posrednici za ostvarivanje društvenih promjena, umjesto da postanu dio problema koje kritikuju“, zaključila je Pralica.
