Od raspada SFRJ ili okončanju ratova na prostoru koji je činila pojavio se cijeli niz knjiga, igranih i dokumentarnih filmova, čije teme se kreću u rasponu od jela koja su pripremana za druga Tita do komedija o služenju vojnog roka u JNA. Sva ona tematiziraju različite aspekte života u bivšoj Jugoslaviji obično sa jedne sentimentalne strane, prisjećajući se “boljih vremena”.
Za veći dio te produkcije treba uzeti u obzir da ona nije isključivo fenomen ovih prostora nego i da druge bivše socijalističke zemlje imaju slične trendove koji variraju od konteksta.
U ovom tekstu dotaknuo bih se dva dokumentarna filma, odnosno jednog još uvijek nedovršenog filma i jednog serijala, a to su radna verzija filma o Emeriku Blumu od Jasmile Žbanić i serije “Betonski spavači” čija se treća sezona trenutno emituje.
Jugonostalgija je pojam čije značenje se mijenja od konteksta, od političkog etiketiranja neistomišljenika kao jugonostalgičara do idealiziranje svega u bivšoj državi i nekritičkog poimanja doslovno svega od sigurnosti do ekonomije.
Teško je dati preciznu definiciju dokumentarnog filma, ali on osim dokumentovanja, čuvanja za buduće naraštaje određenih činjenica treba informisati i educirati javnost.
Da li dokumentarni filmovi koji tematiziraju zajedničku prošlost i naslijeđe postižu svrhu edukacije, informisanja građana ili jednostavno upadaju u već nametnute klišeje “da je sve prije bilo bolje”?
Može li se takva percepcija i izbjeći? Publika je već prečesto sama unaprijed zauzela stavove i samo traži potvrdu onoga što već zna. Veći dio javnosti suočen sa pojavama historijskog revizionizma smatra i obavezom da brani određene aspekte društva koje je prethodilo, što je sasvim i opravdano. Ukoliko znamo što je sve uslijedilo nakon raspada Jugoslavije normalno je da su sjećanja na nju izuzetno pozitivna.
Naravno, obično takva sjećanja i simplifikacije dovode i do drugih pitanja, kao što su ako je država i društvo bilo tako dobro zašto je došlo do njenog raspada, što opet potiče cijeli niz teorija zavjera i generalan stav da je “narodu bilo dobro a da su sve upropastili političari”.
Slovenski “dokumentarno-fikcioni” film “Houston, imamo problem” iz 2016. je najbolji primjer toga. Vrlo spretno “otkrivajući” priču o jugoslovenskom svemirskom programu i umiješanosti zapadnih sila u raspad Jugoslavije poigrava se sa svim klišejima koji prate raspad Jugoslavije, poput onog da je zemlja uništena u stranim zavjerama, da je cilj bilo uništenje jugoslovenske privrede i drugih.
Publika će često sama naći značenje koje traži i ono što joj je prikazano prihvatiti kao potvrdu onoga što već zna, odnosno čuti samo ono što želi da čuje.
Ipak, takva percepcija kod dijela publike nije sama po sebi čudna. Jugoslavija nije bila samo država koja se raspala, ona je bila i jedan veliki društveni eksperiment, jedna zajednički napor ka izgradnji boljeg socijalističkog društva koje treba prevazići različite podjele. S obzirom da je veliki dio građana sam učestvovao u većoj ili manjoj mjeri u tome njihova emocijalna povezanost sa time je izuzetno velika. Logično, kako je emocionalna povezanost veća samim time realna percepcija je manja.
Kako se autori mogu nositi sa takvim očekivanjima?
U filmu o Emeriku Blumu Jasmila Žbanić intervjuiše savremenike i kolege koji govore o razvoju “Energoinvesta”, Sarajeva i Bosne i Hercegovine u tom dobu. Oni govore o tome na koji način je ulagano u radnike, njihovu edukaciju i razvoj, te da su dobrobit radnika i konkuretnost kompanije bili povezani. Pitanje onoga što je ostalo od “Energoinvesta” nije obrađeno, te ostavlja gledaocu prostor za razmišljanje ne samo o konkretnom preduzeću, nego i industriji, te razvoju.
Izbjegavajući nametanje zaključaka ostavlja se mogućnost gledaocu za promišljanje a ne usvajanja već nametnutih ideja. Ipak pitanje je da li običan gledalac može utjecati na pitanja koja su već prevazišla sferu odlučivanja u Bosni i Hercegovini kao što je globalna proizvodnja i kretanje radne snage? Da li je reklama Frankfurtskog aerodroma na sarajevskim ulicama odgovor sama po sebi? Čak i educirana javnost ne može utjecati na globalna kretanja.
Serijal “Betonski spavači” koji se u svojoj trećoj sezoni dosada u najvećoj mjeri obrađuje arhitekturu u Bosni i Hercegovini, osim osvrta na autore i istorijat određenih objekata razmatra arhitekturu i društvo tog doba i postavlja pitanja u kojoj mjeri ista danas služi svojoj svrhi.
Kamera nas u toku snimanja uvodi o objekte i kreće se kroz prostor i gledalac je na taj način aktivniji učesnik od pasivnog posmatrača.
Pitanje koje se svakako nameće u kojoj mjeri će dokumentarna emisija o arhitekturi jugoslovenskog modernizma utjecati na javnost odnosno gledaoce?
Osim buđenja interesa javnosti i veće spremnosti da se određeni objekti očuvaju najvjerovatnije nećemo vidjeti druge efekte.
Jednostavno, arhitektura modernizma u Jugoslaviji ili socrealizma kako bi ga stručnije nazvali je produkt jednog vremena, uvjeta koji su je diktirali i opredjeljenosti onih koji su vodili politike da planiraju i odlučuju o prostoru na takav način.
Danas kada investitor u javnom prostoru nije samo javni, nego i privatni, drugi interesi dominiraju a građanin se pojavljuje kao potrošač. Ukoliko je gradnja pozorišta u Zenici bila povezana sa idejom da radnici u željezari posjećuju pozorište, danas je gradnja povezana sa idejom gdje radnici ili bolje reći oni koji zarađuju mogu potrošiti novac a to su tržni centri.
Odgovor na pitanje koje dolazi iz naslova je da jedan dio filmova se svakako ističe u odnosu na prosječna ostvarenja odnosno nisu dio vala jugonostalgije koji je idealizirao radne akcije ili odlaske u Trst po farmerke, ali da sami filmovi ne mogu donijeti promjenu ako nema šire društvene svijesti.
