PIŠE: Nevena Zelenika
“Da bih mogla da radim i da obezbijedim svom djetetu pristojan život, neophodna je predanost cijelog tima ljudi, a od države nikakvu pomoć nikad nismo dobili“, riječi su majke jedanaestogodišnje djevojčice sa posebnim potrebama, koja živi i radi u Mostaru.
Majka ove djevojčice, koja je željela ostati anonimna, razgovarala je sa nama o svakodnevnim poteškoćama, zakržljalom sistemu socijalne brige, predrasudama i stigmama sa kojima se bori od 2012. godine, kada je rodila dijete.
„Moje dijete ne jede samostalno, ne kreće se samostalno i zahtijeva se cjelodnevna asistencija. Pored pregleda i medicinskih pretraga koje svako dijete mora da prođe, moje dijete mora da ide i na vježbe, da ide u posebne bazene kako bi se osposobila za bazične pokrete, a to sve mi roditelji moramo da plaćamo, bez bilo kakve vrste pomoći države“, ističe ona. Kako kaže, svu medicinsku pomoć, preglede i liječenja u inostranstvu morala je sama da plati, iako je zatraživala ostvarenje prava na dječiji doplatak koji je regulisan i na nivou Hercegovačko-nertvanskog kantona i na federalnom nivou. Međutim, tu pomoć ona nikad nije vidjela.
Djeca i mladi sa poteškoćama u razvoju u Bosni i Hercegovini još uvijek nisu dobili svoje mjesto, priznanje i socijalnu pomoć, koja je (trebalo bi da bude) rezultat socijalnih politika koje prate realno stanje stvari. Prvo, važno je razumjeti da djeca sa poteškoćama u razvoju obuhvataju različite dijagnostičke skupine, kao što su djeca s intelektualnim teškoćama, autizmom, senzornim i fizičkim teškoćama, kao i ona s emocionalnim i socijalnim izazovima. Ove raznolike skupine imaju različite potrebe i zahtijevaju individualizovan pristup kako bi se osiguralo da imaju jednake mogućnosti kao i druga djeca.
Jedan od glavnih izazova s kojima se djeca i mladi sa poteškoćama u razvoju suočavaju u Bosni i Hercegovini je nedostatak adekvatnih resursa i podrške. Mnoge škole i predškolske ustanove nemaju dovoljno obučenih stručnjaka koji bi pružili odgovarajuću podršku ovim djeci. Ograničeni pristup terapijama, rehabilitaciji i prilagođenim nastavnim materijalima dodatno otežava njihov napredak. Bosna i Hercegovina ratifikovala je Konvenciju o pravima djeteta 1. septembra 1993. godine. Komitet za prava djeteta prvobitno je apelovao je na Vladu BiH da utvrdi jasnu definiciju invaliditeta i osigura usklađenost zakonodavstva i politika. Komitet za prava djeteta takođe je iznio zapažanja vezano za nedovoljnu zastupljenost inkluzivnog obrazovanja koje se može riješiti usklađivanjem domaćih zakona u oblasti obrazovanja sa Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom, navodeći da „…većina djece s poteškoćama borave u svojim domovima ili su odvojena u specijalnim ustanovama/školama, što ih izlaže stigmatizaciji i otežava im pristup mogućnostima za zaposlenje i socijalnim uslugama.“
U razgovoru sa anonimnom vaspitačicom i pedagoginjom u vrtiću saznali smo da se sistemska sabotaža u napretku položaja djece sa poteškoćama u razvoju ogleda u nepostojanju kategorizacije ove populacije do školskog uzrasta, kao ni programa za rad sa njima, što i posao vaspitača i vaspitačice svodi na, kako kaže “amaterizam, što je daleko od profesionalizma koji je u ovim situacijama neophodan”. “Igrališta i cjelokupna infrastruktura u vrtićima su neprilagođena, što djeci sa poteškoćama u razvoju ili sa nekom vrstom invaliditeta poručuje da ne pripadaju tu”, kaže vaspitačica. Kako kaže, specijalna odjeljenja i vrtićke sobe podstiču sveprisutniju segregaciju koja nije amfirmativna za razvoj bilo kojeg djeteta. Naglašava da je i loša saradnja i nekooperacija roditelja ove djece njihova borba sa sistemom koji bi djecu prepoznalo kao nepostojeću kategoriju nad kojom će odgovorost preuzeti mali broj specijalizovanih ustanova, a još manji broj profesionalnih lica obučeno za rad sa djecom sa posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju.
Preciznih podatka nema, ali se procjenjuje da je u predškolsko i redovno obrazovanje uključeno do tri posto djece s poteškoćama u razvoju. U BiH je 2003. godine usvojen okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju koji obavezuje entitet Republika Srpska, Brčko Distrikt i deset kantona u Federaciji BiH da usklade svoje propise i osiguraju obrazovanje pod jednakim uslovima za svu djecu.Vlasti su tada najavile da će inkluzija biti provedena na svim nivoima obrazovnog sistema, modernizovati učionice i osigurati dodatni stručni kadar.
Analize su pokazale da djeca sa poteškoćama još uvijek nisu dovoljno vidljiva u akcionim planovima na državnom, kantonalnom, opštinskom i lokalnom nivou. Sistemi na nivou države i entiteta su izuzetno fragmentisani i preopterećeni, te uglavnom nedostupni djeci sa poteškoćama. Ni javne centre i škole koje pohađaju djeca sa posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju, kao krajnji segment ovog lanca, ne zaobilaze ova opterećenja. Mirna Mezit, direktorica Centra za djecu i omladinu s posebnim potrebama „Los Rosales” iz Mostara, istakla je da najveća prepreka u djelovanju sa kojom se ovaj centar suočava su nedovoljne subvencije na gradskom nivou. Uz to, centar broji čak 140 korisnika, djece sa posebnim potrebama, čije aktivnosti i usluge koriste djeca iz cijelog kantona. Pored niskih subvencija, govorila je i o nepostojanju inkluzivne svijesti u samom Mostaru, ali i, kako kaže, na prostoru cijele države. Tvrdi da se još uvijek ne poštuju zakoni i prava osoba sa posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju, da potrebe te djece za uključivanje u zajednicu ne podrazumijeva samo učenje čitanja i pisanja, nego prilagođavanja infrastrukture i rutine ovoj kategoriji.
Izrada modela, pilotiranje i prenošenje inkluzivnih praksi u Bosni i Hercegovini se pokazalo teškim, premda se ne može reći da je razlog tome nedostatak dobrih primjera. Jedan od značajnih primjera je Program prekogranične saradnje Hrvatska – Bosna i Hercegovina-Crna Gora 2014.-2020., finasirani projekat “INCLUSIVE PLAY – stvaranje inkluzivnih zajednica te poboljšanje politika i usluga koje doprinose socijalnoj inkluziji osoba s poteškoćama u razvoju” realizovan u partnerstvu sa Dječijim vrtićem Latica – Zadar, Gradom Mostarom i upravo Centrom za djecu i omladinu sa posebnim potrebama ‘Los Rosales’ – Mostar. Ukupna vrijednost ovog programa je 948.203,15 eura, a sufinanciran je sredstvima EFRR i IPA II fondova Europske unije, dok je Grad Mostar dao učešće u 314.114,25 eura od ukupne vrijednosti projekta. Program uključuje i otvaranje senzornog parka na području parka Vruljica u Zadru i Kantarevcu u Mostaru, direktnu komunikaciju sa korisnicima ovih parkova, saradnju i dijalog sa roditeljima djece sa poteškoćama u razvoju, organizaciju panel diskusija na temu inkluzije grupa ranjivih na segregaciju i društvenu marginalizaciju te studijsko putovanje, posjeta inkluzivnom gradu kao primjer dobre prakse. Kako naglašavaju koordinatori programa “Instalacijom opreme na lokaciji igrališta Kantarevac u Mostaru osigurava se inkluzija na način da se osobe s teškoćama ne izdvajaju, već se smještaju u sami centar sportske infrastrukture. Ovim se stvara sigurno i poticajno okruženje za život osoba s teškoćama i njihovo izražavanje.”
Senzorni park na području parka Kantarevac zapravo je prvi park ovog tipa u Mostaru, u najvećem urbanom centru u Hercegovini i petom gradu po veličini u BiH. Ovaj park nije samo još jedno igralište za djecu, on je ulaznica u svijet jednakih mogućnosti, afirmacija čovječnosti i još jedna prilika ovom društvu.
Kako naša majka iz Mostara kaže: „Oni (djeca sa poteškoćama u razvoju) osjete sve. Osjete kad im na ulici neko priđe s ljubavlju, osjete i kad ih neko ignoriše. I to je problem cijelog društva, nerazumijevanje, neznanje i ignorisanje ove djece, kako njihovih potreba, tako i njih samih“, a mi želimo da solidarnost i empatija budu prvi osjećaj svakog djeteta koje ovo društvo budi.
