Prošlog utorka (10. oktobar) je otkazana Osma hitna sjednica Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Odlukom Kolegija, sjednica je otkazana zbog neusvajanja dnevnog reda, a na tom dnevnom redu trebali su se naći značajni zakoni iz okvira Berlinskog procesa, odnosno važni međunarodni sporazumi koji olakšavaju mobilnost radne snage u regionu te ga na taj način pripremaju i za integraciju u Europsku uniju.
Tri dana nakon ove neslavne epizode neki naši državni parlamentarci su boravili u Strasbourgu, gdje su – prema vlastitim riječima – imali intenzivne sastanke sa zastupnicima u Europskom parlamentu. Jedan od njih se na društvenim medijima pohvalio kako je ta naša mala grupa od šest zastupnika i zastupnica iz šest različitih stranaka uspjela prikupiti preko 40 potpisa europarlamentaraca koji će podržati brzo otvaranje pregovora o pridruživanju sa Bosnom i Hercegovinom.
„Mi smo svoj posao završili i krećemo kući!“, slavodobitno je objavio taj zastupnik na društvenim medijima, na sreću naših analitičara i zblanute javnosti koja je odviknuta od postavljanja pravih pitanja.
Jedna je zastupnica, javljajući se iz Strasbourga, rekla kako u određenim krugovima EU postoji određena skepsa prema europskom putu BiH, te kako je aktivnost naše parlemantarne grupe bila usmjerena ka tome da se „izvrši pritisak“ na takve europarlamentarce koji su skeptični prema, eto, zahuktalnim reformama u BiH.
I tako je, kako veli naš političar od prije par pasusa, posao završen i uspješno je izvršen pritisak na 40 eurozastupnika. Oni koji znaju da Europski parlament broji 705 zastupnika i zastupnica zna i da je 40 njih tek nešto manje od 6% ukupnog parlamenta, tako da je to otprilike kao da „završite posao“ u parlamentu Federacije nakon što ste skupili potpise zastupnika Naše stranke. Naravno, puno je zastupnika koji će i bez lobiranja podržati otvaranje pregovora ali svima je u potpunosti jasno da ukoliko se pregovori otvore to neće biti zbog jedne ekskurzije šestoro parlamentaraca iz BiH nego zbog političke odluke daleko većih igrača, te da to neće biti iz altruizma EU prema našem napaćenom narodu nego isključivo iz trenutnih geopolitičkih interesa i potreba Unije, odnosno njenih vodećih članica.
Drugo, sve i da tih 40 potpisa donose prevagu u odlučivanju za otvaranje pregovora, ni tada „posao nije završen“ nego bi tek počeo. Jer, uz sve poštovanje prema dijelu posla kojeg naši parlamentarci obavljaju u sklopu svoje misije u Strasbourgu i drugdje – njihov posao je „kući“, u parlamentarnim klupama, odnosno tamo gdje je tri dana ranije otkazana hitna sjednica, gdje se ne uspijeva održati ni privid reformske volje, i gdje nema nikakvih iluzija o tome da bi se iz perioda decenijske stagnacije moglo nekako izići.
Prema tome, našim zastupnicima bi bilo daleko bolje i pametnije da su „izvršili pritisak“ i „završili posao“ tamo gdje je to potrebno i tamo gdje ih je narod postavio, umjesto da po svijetu traže obmanjujuće uspjehe koji će sakriti njihove stvarne neuspjehe u sklapanju političkih dogovora i provođenju svojih politika, ako ih još imaju. Figurativno rečeno, njihovo lobiranje po Strasbourgu je kao da vam kući stoje kreč, valjak i četka a vi umjesto da krečite tražite okolo ko će vam lagati da vam je krasno okrečeno.
Sve i da dođe do otvaranja pregovora, zakoni se neće usvojiti sami od sebe i blokade neće nestati same od sebe. Najbolji primjer za to je susjedna Crna Gora koja je otvorila pregovore sa Europskom unijom još u junu 2012. godine a otad je zatvorila svega tri od trideset i tri poglavlja. U posljednjih šest godina Crna Gora nije zatvorila nijedno poglavlje – a ka’će ne znamo, da se poslužimo referencom na jednu popularnu crnogorsku seriju.
Dakle, našim parlamentarcima bi trebalo biti jasno kako je teško završiti posao kojeg niste ni započeli a pravi posao nije u Strasbourgu nego baš kod kuće. Zato, manje slikanja i lobiranja po Europi – osušiće se kreč na valjku na Trgu Bosne i Hercegovine 1.
