Pobjegla je iz ropstva, riskirala je slobodu i život kako bi spasila članove svoje porodice, vodila je vojni pohod, predvodila sufražetkinje, a stoljeće poslije smrti je trebala postati prva žena na novčanici američkog dolara. Ona je Harriet Tubman, heroina ljudskih prava.
Rođena je kao Araminta Ross oko 1820. godine u okrugu Dorchester u državi Maryland, kao peto od šestoro djece. Roditelji su joj bili robovi – otac je radio na pilani a majka je bila sluškinja u kući veleposjednika.
Dok je bila dijete dvije sestre su joj prodane drugim vlasnicima, a sama je bila iznajmljivana kao dječja radna snaga za okolne plantaže. Često je bila bičevana i kažnjavana, a život će joj se zauvijek promijeniti prilikom jednog odlaska u trgovinu. Zadesila se u incidentnoj situaciji u kojoj je poslovođa gađao odbjeglog roba utegom, ali ga je promašio i pogodio djevojčicu u glavu.
Zbog ove povrede Minty će do kraja života imati tegobe, uključujući i epizode spavanja koje danas nazivamo narkolepsijom. Vlasnik ju je pokušao prodati, ali nijednog kupca nije zanimala robinja sa „manom“ koja pada u san. Zbog toga joj je određeno da pomaže ocu u pilanju i cijepanju drva i uz oca je naučila obrađivati drvo.
Rad sa drvima ju je fizički ojačao, ali joj je omogućio i kontakt sa slobodnim crnim mornarima koji su odvozili drvo ka Sjeveru. Od njih je Minty saznala i za tajne konekcije koje postoje duž trgovačkih puteva, što će se pokazati kao ključna informacija u njenom životu.
U okolnostima u kojima su robovi i sa slobodni crnci radili zajedno, Araminta je upoznala Johna Tubmana, slobodnog crnca za kojeg se 1844. i udala. Nakon udaje, Araminta Ross uzima prezime svog supruga i ime svoje majke, te zvanično uzima ime pod kojim će je historija upamtiti – Harriet Tubman.
Njen vlasnik umire 1849. godine, a nasljednica imanja, njegova udovica, je odlučila da rasproda sve robove. Harriet se uplašila kako će je prodati i odvojiti od svega što joj je drago, te se sjetila onoga što je slušala od radnika na trgovačkim brodovima.
Bila je to „Tajna željeznica“ (Underground Railroad), odnosno mreža tajnih ruta i sigurnih kuća koju su slobodni Afroamerikanci i abolicionisti uspostavili kako bi bila od pomoći robovima koji su se željeli domoći slobode. Ovo nije bila nikakva željeznica u doslovnom smislu, nego naziv za mrežu pomoći pri bijegu na Sjever, a u tom žargonu su se i bjegunci nazivali putnicima, njihovi pomagači kondukterima, sigurne kuće i brodovi stanicama i tako dalje.
Harriet je pokušala bjekstvo zajedno sa svoja dva brata, ali su se vratili nakon što su pomislili da su se izgubili. No Harriet je odlučila pokušati ponovo nakon što je u jednoj od svojih epizoda sna sanjala kako leti kao ptica koja sa visine gleda svoj put spasa. U jesen 1849., otisnula se u bijeg prateći North Star prugu prema stotinjak milja udaljenoj Pennsylvaniji i slobodi.
Na Jug se vraćala trinaest puta da izvede iz ropstva svoje roditelje, braću, sestre, rođake i druge. Ukupno je na slobodu izvela preko tri stotine robova, zbog čega je dobila nadimak Crni Mojsije. Osim što je lično izvela tako veliki broj robova, pomagala je i drugima u mreži „Tajne željeznice“ kako bi ih povezala i doprinijela da što veći broj crnaca dospije na slobodu, najprije na Sjever a onda – nakon što je usvojen zakon o hvatanju odbjeglih robova koji se primjenjivao i u državama Sjevera – i u Kanadu.
Desetak godina je izvodila robove, i u tome je razvila vlastite taktike. Najaktivnija je bila u jesen i zimu kad su zbog hladnog vremena i dugih noći ljudi nerado izlazili napolje pa su i potjere bile malobrojnije i neuspješnije. Dosjetila se da bijeg obično povede u subotu uveče, jer nedjeljom novine nisu izlazile pa bi obavijesti o bjeguncima i nagradama za hvatanje morale čekati ponedjeljak
U Američkom građanskom ratu je najprije bila medicinska sestra na strani snaga Unije, a zatim je služila i kao izviđač i špijun, zahvaljujući svom dobrom poznavanju terena i širokoj mreži kontakata koje je stekla oslobađajući robove. Godine 1863. postala je prva žena u historiji Sjedinjenih Američkih Država koja je organizovala i izvela jedan vojni pohod. U napadu na trajektnu luku na rijeci Combahee oslobođeno je oko 700 robova iz Južne Karoline, te je uništena uskladištena logistika vojske Konfederacije.
Nakon rata, Trinaestim amandmanom na Ustav SAD je ukinuto robovlasništvo, Četrnaestim je proširen pojam državljanstva, a Petnaesti je dao pravo glasa bivšim robovima muškog pola. Žene, bez obzira na boju kože, nisu imale pravo glasa i Harriet Tubman se nije mogla pomiriti sa tim i držala je brojne govore u kojima je pozivala na promjene u korist žena.
Jedno vrijeme je radila na skupljanju sredstava kojima su izgrađene škole i bolnice za oslobođene Afroamerikance, a 1888. se priključila borbi za pravo glasa američkih žena. Pojavila se na osnivačkoj konvenciji Nacionalne asocijacije obojenih žena u Washingtonu 1896., a bila je i na čuvenom skupu sufražetkinja u Rochesteru.
Tu je okupljenima rekla riječi po kojima će ostati poznata: „Bila sam kondukter na Tajnoj željeznici, i mogu reći nešto što mnogi drugi ne mogu. Moj voz nikad nije skliznuo sa tračnica, i nikad nisam izgubila putnika.“
Njena popularnost je rasla a brojni prijatelji i saveznici joj su se pridruživali u borbi da ostvari penziju za službu u vojsci Unije. Konačno se 1899. izborila za penziju koja je iznosila 20 dolara mjesečno. Zanimljivo, 2016. godine je američko ministarstvo financija najavilo kako će lik Harriet Tubman biti na novčanici od 20 dolara, gdje bi trebala zamijeniti predsjednika Andrewa Jacksona.
Umrla je 10. marta 1913., a čak je i na samrtnoj postelji imala slobodu na umu. Posljednje riječi su joj bile: „Idem da vam pripremim mjesto.“
