Piše: Ivan Barbalić, Institut za razvoj i evropske integracije – IREI
Dok odbrojavamo trenutke do ključnog trenutka u putu Bosne i Hercegovine prema integraciji u Europsku uniju, osjećaj hitnosti sve više raste. Sljedeća tri mjeseca nose neusporediv značaj za zemlju koja stoji na raskrižju geopolitičke relevantnosti.
Usred odlučujućeg trenutka o otvaranju pregovora s EU u martu, čini se da su i javna svijest i politička svijest nedovoljno usklađene s ozbiljnošću situacije. Ako odluka bude nepovoljna, Bosna i Hercegovina ne bi bila samo jedina članica UN u Europi bez poželjnog statusa EU, već bi postala i upadljiva praznina u složenoj mreži europskih integracija.
Važno je napomenuti da vrijeme donošenja ove odluke nije slučajno. S nadolazećim europskim izborima, izgledi za pozitivnu odluku nakon marta postaju sve manji.
Posljedice negativnog ishoda bile bi dalekosežne i teške. Zamisliti održivost bilo kakvog značajnog integracijskog zamaha postaje teško, čineći pregovore o 14 uvjeta od strane političkih elita gotovo besmislenima u otvorenom vremenskom vakumu. Bosna i Hercegovina bi se našla izoliranom iz EU priče, dok ostatak kontinenta ide naprijed.
Izvan geopolitičkog teatra, posljedice bi odjekivale unutar zemlje. Porast euroskepticizma, već opipljiv, bio bi u porastu. Institucionalno, mogla bi slijediti produžena faza atrofije, bacajući dugu sjenu nad izgledima zemlje godinama unaprijed.
Ovdje je potrebno naglasiti i razmotriti ulogu civilnog sektora u procesu. Bosna i Hercegovina se nalazi na raskrižju gdje se inicijative nevladinog sektora, uglavnom orijentirane prema projektima, ne uspijevaju sjediniti u snažnu snagu. Očito je odsustvo snažnog mehanizma za konsolidaciju znanja i uključivanje građana oko ideje integracije. Pogled na Srbiju pokazuje jasnu razliku u organiziranosti i učinkovitosti tih napora, a to je posljedica gotovo desetogodišnjeg zastoja u integracijskom procesu.
Osim toga, najavljena je značajana financijska pomoć navodno u rasponu od milijardu eura putem plana rasta, koji bi mogao biti namijenjen Bosni i Hercegovini. Međutim, sektor nevladinih organizacija ne smije dopustiti da ostane potpuno neinformiran o tome, ostavljajući ključna pitanja bez odgovora. Paralele s Bledskom Zelenom agendom postavljaju relevantno pitanje: Što je Bosna i Hercegovina dobila i za koje projekte? Nitko nema odgovor, a sektor nevladinih organizacija trebao bi inzistirati na transparentnosti, praćenju procesa dodjele sredstava i sudjelovanju na jasno definiran način.
Zaključno, civilno društvo nalazi se na ključnom raskrižju – poziv na akciju koji prevazilazi političke i etničke podjele. Iako možda nedostaju krovne organizacije, posjeduje latentni potencijal za kolektivno okupljanje kada zazvoni truba za mobilizaciju. Istodobno, ovo raskrižje zahtijeva ponovnu evaluaciju unutar civilnog sektora, tražeći prepoznavanje i podjelu uloga. Izgradnja kapaciteta i znanja, ključna za integracijski proces u idućem desetljeću, ovisi o kolektivnom buđenju – što postaje posebno hitno ako se vrata otvore u martu.
(Tekst je izvorno objavljen na internetskoj stranici IREI)
