PIŠE: Edin Ibrahimefendić
Čuveni novinar i dobitnik Pulitzerove nagrade Chris Hedges u knjizi ”Carstvo iluzija: Kraj pismenosti i trijumf spektakla” objavljenoj 2009. godine kritikuje američko društvo i popularnu kulturu. Hedges, poznati autor i novinar – koji je između ostalog pokrivao i ratove na Balkanu – knjigu počinje sa World Wrestling Entertainment (WWE) turnirom (na našem prostoru ovaj vid zabave poznatije je kao borbe kečera) na kojem prati cijelu atmosferu, ponašanje navijača, priče koje prate borbe, najave, povike. Borbe u WWE nisu sportski turnir, nego kombinacija glume i sporta. Posjetioci znaju da su borbe, sukobi, svađe i sve povezano s time iluzije i evidentno je da uživaju u takvoj zabavi.
Knjiga je napisana prije šire pojave društvenih mreža, pa samim time ne obuhvata fenomene kao što su influenseri sa društvenih mreža, koji žive u svijetu najčešće lažnog luksuza ili najčešće počinju svoju komunikaciju obraćajući se publici glumeći određenu pristrasnost, ali ukazuje na obrasce koji se u suštini ponavljaju.
Hedges u svojoj knjizi posjećuje mjesta koja smatra najboljim primjerima svijeta iluzija i zabave koja po njemu nabolje pokazuje stanje u kojem se nalazi određeno društvo, naravno samim time ne može se ne opisati prijestolnica spektakla i svijeta iluzije Las Vegas. Las Vegas je i u fizičkom smislu svijet iluzija, mjesto na kojem se kreću gondole umjetnim kanalima okružene fasadama koje liče na Veneciju i u kojem posjetioci dok troše novac mogu uživati u svemu, a onda kad ostanu bez novca jednostavno nestanu iz istog prostora.
Takav svijet iluzije i spektakla nije prvi opisao Hedges. Vrijedi spomenuti Neila Postmana i knjigu ”Zabavljamo se do smrti: Javni diskurs u doba show businessa” iz 1985. godine, ali Hedges ovaj svijet povezuje sa sve nižom stopom pismenosti. On citira brojna istraživanja koja pokazuju da su djeca završnih razreda osnovne škole na stepenu pismenosti na kojem su prije nekoliko desetljeća bili treći i četvrti razredi, a srednjoškolci na nivou djece u osnovnoj školi. Navedeni problem je unazad nekoliko godina samo dostigao više nivoe, te je tako magazin ”Atlantic” u svom broju iz novembra 2024. godine objavio priču o studentima elitnih koledža koji nisu u stanju čitati knjige, niti su ih čitali u toku srednje škole.
Kako navodi Hedges, mi ne idemo ka svijetu iz romana ”Fahrenheit 541” Raya Bradburya u kojem se spaljuju knjige, nego ka svijetu u kojem ne treba paliti knjige jer ih niko i ne čita.
Danas kada je za takvu pojavu najlakše optužiti ”Tik-Tok”, ”YouTube”, videoigre i drugo, Hedges optužuje medije koji podilaze korporacijama ali i akademsku elitu koja se iz konformizma najčešće povlači iz rasprave o aktuelnim ili nepopularnim temama. Iako je i sam završio Harvard i predavao na nekoliko univerziteta, on u knjizi kritikuje svoje kolege koji se povlače u svoje ”akademske enklave”, stvarajući sve specifičnija i uža polja izučavanja koja koriste poseban žargon, nerazumljiv široj zajednici, i na taj način izbjegavaju kontakt sa realnošću.
Takva istraživanja onda stvaraju pojmove u komunikaciji koje koriste elite da bi realizirali svoje planove i programe, a da šira javnost ne može zaključiti na šta se isti odnose. U europskom kontekstu takvi pojmovi bila bi ”dekarbonizacija”, ”smanjenje CO2 otiska”, ”pametni gradovi”, programi u kojima manje grupe specijalista upravljaju ogromnim sredstvima bez razumijevanja javnosti.
Ipak, ostaje pitanje u kojem da li zaista nas elite i korporacije uvode u svijet iluzija i zabave nego je to nešto što i ljudi sami žele. U romanu ”Engleska Engleska” Juliana Barnesa investitor stvara ”Enlesku” kao tematski park jer je turistitma lakše posjećivati replike atrakcija nego ići na prava mjesta. Svi volimo često na neki način napraviti odmak od stvarnosti, ali samo je pitanje koliki i koliko određeno društvo može bježati od stvarnosti u iluzije.
