Pojava društvenih mreža kao alata komuniciranja političkih ideja doprinijela je tome da danas svi političari i političarke imaju mogućnost da vode svoje kampanje i u digitalnom svijetu. Tako se neke izborne pobjede širom svijeta pripisuju upravo društvenim mrežama i približavanju biračkom tijelu kroz djelovanje na društvenim mrežama. Na ovu temu pisana su i akademska djela, poput Obama i moć društvenih mreža i tehnologije, koje se osvrće na prvu iznimno uspješnu online političku kampanju, te se nerijetko u ovom polju vođenja kampanja i političkog angažmana zapošljavaju ekspertni timovi i naglašava se važnost strateškog djelovanja u ovom polju. Isto tako, danas imamo mnoštvo zanimanja koja se bave ovom tematikom, tako da većina kompanija, organizacija, medijskih kuća i slično imaju i neizostavne funkcije vezane za upravljanje društvenim mrežama, pripremu sadržaja na društvenim mrežama, kao i strategije koje se koriste za ove svrhe.
Društvene mreže smatraju se mačem s dvije oštrice za političare i političarke. Ove platforme odlična su prilika za prenos poruka osobe prema građanima i građankama, a s druge strane mogu proizvesti posljedice koje se teško ispravljaju jer jednom objavljeno ostaje zapamćeno pa makar kroz popularne skrinšotove. Kako smo voljeli u društvenim igrama u djetinjstvu reći – taknuto, maknuto.
U Bosni i Hercegovini svakodnevno smo u mogućnosti da pratimo većinom ispade političara i političarki na društvenim mrežama i u javnom prostoru. Tako smo svjedočili svađama u raznim skupštinama, prepucavanjima na društvenim mrežama, svađama ponukanim društvenim mrežama. Sve nam se više čini da bosanskohercegovačka politička scena još nije u potpunosti shvatila potencijal koji nude društvene mreže. Vođeni privatnim odnosima, često se ne obaziru na neke osnove komunikacije i osnove kulture na društvenim mrežama i, čini se, nikako da uče iz pozitivnih primjera nego se usvajaju isključivo one skandalozne svjetske prakse, a ni obrisi strategije ne postoje.
Adis Nadarević, novinar i konsultant za odnose s javnošću, kazao nam je sljedeće:
“Neki političari, posebno iz mlađeg naraštaja, ponašaju se kao internetski influenseri i njihove poruke na Facebooku ili Instagramu često više odražavaju želju za pažnjom i priznanjem nego želju da iskomuniciraju ono što rade i za što su plaćeni. To je nešto o čemu bi ljudi koji ih savjetuju trebali povesti računa, iako je jako malo političara koji ikog slušaju kada je komunikacija u pitanju i isključivo se vode svojim osjećajima i procjenama.”
Posljednjih nekoliko sedmica, međutim, pokazalo se kako se društvene mreže, ipak, mogu koristiti i u pozitivne svrhe. Jedan takav primjer jesu i nedavni napori zastupnika u Parlamentu Bosne i Hercegovine, Saše Magazinovića, koji je kao predlagač izmjena Zakona o PDV-u predlagao da se ukloni PDV na doniranu hranu. U periodu provođenja kampanje kojom bi se podigla svijest svih o ovoj temi i stvorio određen pritisak među donosiocima odluka, Magazinović se udružio s poznatim kuharom koji svoje recepte plasira putem društvenih mreža i snimili su video u kom je Neno Svjetlanović, kuhar, prokomentirao kako za jelo koristi hranu koju je kupio na sniženju, a Magazinović dodao kako trgovački centri bivaju primorani na kraju tu hranu baciti ili uništiti nego donirati upravo zbog PDV-a na doniranu hranu. Nekoliko dana kasnije, izmjene Zakona su, pogađate, usvojene.
Možda ove izmjene i volja donosioca odluka nisu nužno uslovljene ovom kampanjom, ali jedno je sigurno: građani i građanke mnogo jasnije shvataju zašto su izmjene ovog Zakona prijeko potrebne i kroz društvene mreže data im je šansa da daju svoj komentar na jedan neformalan način, ali i drugoj strani uvid u to šta građani i građanke misle o ovoj temi, te se otvorio jedan portal za razmjenu mišljenja s građanima i građankama i šansa za ispitivanje njihovih stavova o određenim temama.
No, uprkos nekim pozitivnim primjerima, politička društvena scena u Bosni i Hercegovini i dalje se većinom svodi na tweetom ću te, Facebook statusom ćeš me, a svaka kritika shvata se kao lični napad i bh. političari i političarke bivaju zaslijepljeni strahom od toga da se napada njihova ličnost umjesto njihovih političkih poteza.
„Bosna i Hercegovina je jedna neliberalna demokratija u kojoj se od birača očekuje da jednom u dvije, odnosno četiri, godine iziđu na izbore i ostatak vremena provedu kao pasivna ali ohrabrujuća publika. Dakle, političari se i na društvenim medijima tako ponašaju – očekuju od publike pohvale i podršku, a užasavaju se propitivanja i kritike. Ljudi koji se duže vremena kod nas bave odnosima sa javnošću i političkom komunikacijom mogu posvjedočiti kako su političari obično aktivni na društvenim mrežama dok su u opoziciji. Tada su komunikativni, dopadljivi, progresivni i dostupni, ali čim dođu na vlast i suoče se sa odgovornošću za ono što govore i rade pokažu svoje drugo lice, smanje aktivnost na društvenim medijima, blokiraju neistomišljenike ili jednostavno nestanu sa društvenih medija“, zaključuje Nadarević.
