Svakog petog maja u gradovima širom Amerike ljudi uživaju uz gvakamole, tekilu i mariačije slaveći meksičku kulturu. Od istočne do zapadne obale Sjedinjenih Država, praznik Cinco de Mayo prerastao je u meksički pandan irskom Danu Svetog Patricka, te polako postaje čak i popularniji od njega.
Naravno, to je stvar demografije – udio stanovnika meksičkog porijekla u populaciji SAD iznosi oko 11 posto, što ih čini najvećom etničkom manjinom u državi. Generalno, najveća manjina su Latinoamerikanci sa udjelom od skoro 20% (preko 65 miliona stanovnika SAD), a među njima su najbrojniji upravo Meksikanci kojih ima oko 38 miliona. U vrijeme kada je američko društvo prilično polarizirano po pitanju imigracije, praznici kao što je Cinco de Mayo služe kao nešto što ljude okuplja, povezuje i zbližava.
Ali, on nije neki historijski latinoamerički ili svemeksički praznik, pogotovo nije dan meksičke nezavisnosti kako se to često može čuti. Dan nezavisnosti Meksika se slavi šesnaestog septembra, a petog maja se obilježava godišnjica velike bitke kod mjesta Puebla u kojoj su se sukobile vojske Meksika i Francuske.
Što se pozadine sukoba tiče, ukratko – Meksiko je Francuskoj, Španiji i Velikoj Britaniji dugovao velike svote novca. Kada je te dugove naslijedio od svojih konzervativnih prethodnika, liberalni predsjednik Benito Juárez ih je 1861. proglasio nevažećim i time isprovocirao velike evropske imperije koje su poslale svoje trupe u Meksiko. Nakon uspješnih pregovora, Britanci i Španci su odustali od vojnog napada, ali se Napoleon III nije pokazao kao nagodan pregovarač.
Naprotiv, francuski je vladar želio imati vlastitu ekspozituru u susjedstvu SAD kao rastuće sile te je sa šest hiljada vojnika napao Meksiko i natjerao Juáreza i njegovu vojsku na povlačenje ka sjeveru. Nakon početnih uspjeha u obalnom području, francuske su trupe ušle u unutrašnjost i 5. maja 1862. napale mjesto Puebla, stotinjak kilometara istočno od meksičkog glavnog grada.
U Puebli je bilo stacionirano oko dvije hiljade Juárezovih vojnika, loše naoružanih i još lošije organiziranih. Bitka je trajala cijelog dana i Meksiko je izvojevao veliku pobjedu, izgubivši pritom stotinjak vojnika dok su žrtve na francuskoj strani bile barem pet puta veće.
Francuzi su se iduće godine vratili sa jačim snagama, potukli Meksikance, uzeli im većinu teritorije i instalirali svog vladara – austrijskog nadvojvodu Maksimilijana, rođaka Napoleona III. Ni Maksimilijan nije dugo uživao u pobjedi jer su ga Meksikanci uz američku pomoć konačno porazili, svrgnuli i strijeljali u julu 1867. godine, te tako okončali posljednju invaziju neke vojske sa drugog kontinenta na američkom tlu.
Dakle, sve u svemu, gledano čisto sa historijske strane pobjeda meksičke vojske kod Pueble nije imala skoro nikakav dugoročni značaj, ali je među ljudima izazvala snažan osjećaj ponosa koji se prelio u kulturu, naročito u Sjedinjenim Državama za što postoji i objašnjenje. Naime, veliki broj Meksikanaca je ostao živjeti na teritorijama koje je Meksiko prepustio SAD, a dosta ih je migriralo u zapadne američke savezne države tokom zlatne groznice.
Prema zapisima historičara, čim je do njih stigla vijest o pobjedi zemljaka kod Pueble počelo je slavlje veće nego u samom Meksiku. Bitka kod Pueble možda nije značila puno u vojnom smislu, ali je za osjećaj nacionalnog ponosa među Meksikancima imala više značaja od ijednog drugog događaja.
Stotinu i pedeset godina kasnije, Cinco de Mayo je u Meksiku relativno mali praznik koji se obilježava uglavnom u regiji Puebla gdje se bitka dogodila. Za većinu stanovništva, najvažniji praznik je spomenuti 16. septembar, dan kada je 1810. godine počela pobuna protiv španske krune.
Međutim, za Meksikance u SAD, pa i za cijelu latinoameričku zajednicu, Cinco de Mayo prerastao u najvažniji događaj godine kojeg redovno prate velike svečanosti i parade. Ovaj praznik je naročito populariziran tokom pedesetih kao rezultat nastojanja američke vlade da ojača dobrosusjedske veze sa Meksikom.
Rezultat svega toga je da se danas Cinco de Mayo, ustvari, smatra više američkim praznikom sa meksičkim korijenima, nego meksičkim praznikom. To potvrđuje i činjenica da je za vrijeme predsjednika Georgea W. Busha obilježavanje ovog datuma uvedeno i u Bijelu kuću, te mu je dat najviši nivo počasti kao danu koji slavi meksičko-američko naslijeđe i poziva na kulturalno jedinstvo.
