Pijaca ili tržnica je po definiciji mjesto namijenjeno prodaji robe. Dakle, ljudi koji nešto prodaju se tu susreću sa ljudima koji nešto kupuju, i ukoliko se ponuda poklopi sa potražnjom uz uslove prihvatljive objema stranama dešava se transakcija.
U ranija vremena pijaca je bila centralno mjesto susreta, odlazak na pijacu je bio ritual, a radi što boljeg usklađivanja ponude i potražnje i generalno razmjene dobara između susjednih mjesta razvijen je i koncept „pazarnog dana“. Samo su veći gradovi imali stalne pijace, a međusobno bliski gradići i mjesta su uzimali različite dane kao pazarne kako bi što više trgovaca i roba došlo u kontakt sa što većim brojem kupaca.
Smisao i efekt pazarnog dana je jasan svakome ko se ikad zadesio prolazeći utorkom kroz Donji Vakuf, gdje pazarni dan još uvijek prkosi izazovima globalizacije. A ona donosi online trgovinu koja cijeli svijet pretvara u globalnu pijacu na kojoj čovjek može naručiti kačket iz Čilea u dva klika, ili provesti popodne cjenjkajući se sa Kinezom iz Šangaja oko nekog senzora za auto.
To smanjenje globusa je donijelo i domaću online pijacu koju smo zvali Pik-ba prije nego je preimenovana u Olx-ba, i koja je za rušenje barijera među ljudima u ovoj državi učinila više od ijedne reforme i bilo kojeg napora međunarodne zajednice i domaćih političara. U uspostavljanju jedinstvenog ekonomskog prostora nakon rata je možda bilo poteškoća na političkom nivou, ali na nivou „običnog malog čovjeka“ je taj prostor profunkcionisao kao iz topa i mimo najoptimističnijih očekivanja je kao najrođeniju braću približio vulkanizere iz Bihaća i Travnika sa trgovcem brezonima iz Bijeljine, a kao najbliže sestre švercerku ženskim torbicama iz Čitluka sa službenicama gradskih uprava iz Prijedora i Živinica.
Pik-ba, kao paradigma jedinstvenog bh. ekonomskog prostora, pokazao je kako su u ovoj zemlji suživot i saradnja itekako mogući i kako ljudi savršeno funkcionišu zajedno kad svako gleda svoj posao i svoj interes. Prava je šteta što Adam Smith nije bio u mogućnosti da gleda potvrdu svoje teorije o pojedincima koji tjerajući svoj interes postižu općedruštvenu korist i jačaju koheziju, ali i razvijaju zajednički animozitet prema određenim kategorijama, a jedna od tih kategorija koju podjednako preziru i Srbi i Bošnjaci i Hrvati i Ostali u online trgovini jesu „cijena na upit“ prodavači.
Nije da su ljudi u BiH alergični na netransparentnost. Da jesu, niti bi glasali za političare kojima nije draga, niti bi trgovali na Pik-ba mimo znanja poreznih organa. Ali ako i u ovako transparentnosti nesklonom narodu išta ide na živce to su ljudi koji na javnoj pijaci svojoj robi daju dozu konspirativnosti isto kao da prodaju osiromašeni uranijum a ne zimske gume ili banovićki ugalj.
„Cijena na upit“, „pp“ i „inbox“ ljudi su sa razlogom prezrena kategorija online prodavača i legitimni nasljednici onih „uđi da se dogovorimo“ trgovaca u čije se magaze kupci koji jednom tamo uđu obično nisu vraćali. U pitanju su, prema općoj percepciji, ljudi koji ili misle da su pametniji i od „levata“ koji najnormalnije navedu cijenu svoje robe i od kupaca koji se nadaju da će baš na tom oglasu naći bolji deal od tristo onih koji su im transparentno ponuđeni.
Očekivati na pijaci da kupac maksuz pita za cijenu izložene robe je ili bezobrazluk ili marifetluk koji još uvijek može proći samo kod nas – probajte na Ebay-u nešto prodati sa cijenom „on demand“ pa vidite kako ćete proći. Pijaca, pa i internetska, ima određeni kodeks ponašanja pa je biti prodavac koji kupcu ne istakne barem okvirnu cijenu robe jednak kupcu koji očekuje da prodavac pogodi šta mu treba.
Naravno, svačije je pravo da svoju robu prodaje kako želi, ali i sa praktične strane je nejasno kako se prodavcu isplati odgovarati na svaki pojedinačni upit i koliko je kupac spreman čekati na eventualni odgovor, naročito ako na profilu prodavca piše „online prije 4 sata“ i „prosječno vrijeme odgovora 5 sati i 45 minuta.“ Za pet sati koliko nekom profilu sa Ilidže treba da odgovori poruku trgovac iz Hangzhoua je i primio pošiljku i otpremio je za BiH sa besplatnom poštarinom.
Spomenuti Adam Smith je običavao govoriti kako nevidljiva ruka tržišta prije ili kasnije sve reguliše i sve dovede u red. U redu, nije ni Smithovo maslo za ramazana i imali bi kasniji ekonomisti šta reći o nedostacima njegove teorije ali ne bi bilo loše kad bi u ovom slučaju bio u pravu i kad bi evolucija tržišta pregazila svakog pretjerano komunikativnog trgovca i njihove cijene „na upit“. Do tad, sasvim konstruktivna reakcija bi bila kad bi svi koji vide oglas sa cijenom „na upit“ zatrpali inboks prodavca sa porukama „hvala, samo razgledam“.
