Pisac i nekadašnji diplomat Ian Bancroft donosi priču o očuvanju tradicije starih zanata u Bosni i Hercegovini kroz primjer oživljene umjetnosti drvorezbarstva u Konjicu. Tekst je pod izvornim nazivom “On the resilience of handicrafts in Bosnia-Herzegovina” objavljen na internetskoj stranici višestruko nagrađivanog magazina AramcoWorld, posvećenog interkulturnom razumijevanju Istoka i Zapada.
Priredio: Adis Nadarević
Život sporednih ulica sarajevskog Starog Grada čini ponavljajući kuckajući zvuk obrade metala. U ovoj europskoj prijestolnici, sa savremenim neboderima i modernim brandovima, još uvijek možete čuti puls tradicije.
Za mnoge, zanat je porodična tradicija. Ruke užurbano udaraju po pločama bakra – pa čak i po čahurama granata i metaka zaostalih iz rata iz ranih devedesetih – kako i napravile privjeske za ključeve, tanjiriće i druge stvari od ukrasne ili upotrebne vrijednosti, ili i jedno i drugo od to dvoje. Simfonija je to stvaralaštva usred kafića, čajdžinica, nargila-barova i ćevabdžinica čiji se mirisi bore za nadmoć.
Lokalne zanatlije kažu kako je dolazak Osmanlija u petnaestom stoljeću pomogao razvoj zanata čiji tragovi sežu u vrijeme Ilira. Taj susret kultura je zanatima obrade tkanine, metala i drveta donio nove motive i prefinjene tehnike.
I dok su u mnogim zemljama tradicionalni načini proizvodnje istisnuti, Bosna i Hercegovina ostaje vjerna svojim zanatima. Ta posvećenost je takva da je jedan od popularnih zanata, drvorezbarstvo iz Konjica – gradića uz smaragdnozelenu rijeku Neretvu podno snježnog planinskog masiva Prenja, udaljenog nekih sat vremena jugozapadno od Sarajeva – izraslo u jednu od najprepoznatljivijih industrija u državi.
Bosna i Hercegovina je prirodno tlo za drvorezbarstvo. Prema zvaničnim statistikama, preko 40 posto zemlje prekriveno je šumom. Kroz historiju, transport posječenog drveta išao je preko njenih veličanstvenih rijeka – nošeno valovima, drvo je putovalo do pogona za preradu. Orah, trešnja i javor, idealni za rezbarstvo, izvrsno uspijevaju u mediteranskoj klimi u kojoj uživaju Konjic i njegova okolina. Klima je to u kojoj se drvo može sušiti na prirodan način.
Tako je Konjic ušao u svijest svijeta: njegovo tradicionalno drvorezbarstvo je 2017. godine uvršteno na UNESCO-v popis nematerijalne baštine čovječanstva. Međutim, očuvanje ove tradicije leži u rukama svega nekoliko ljudi i porodica.
Kreativnost koja odolijeva
„Zanat“ je takođe i naziv savremenog oblika jednog porodičnog biznisa koji traje već četiri generacije. Orhan Nikšić je napustio uspješnu karijeru u međunarodnom razvoju kako bi se posvetio viziji da udahne „novi smisao života“ preduzeću specijaliziranom za rezbareni drveni namještaj, i to putem saradnje sa poznatim dizajnerima.
„Ponudili smo nešto izvanredno i drugačije, i naša se pretpostavka pokazala tačnom“, kaže. Lista dizajnera koji su radili za ovu kompaniju je naprosto zastrašujuća, a na njoj su Japanac Naoto Fukasawa poznat po svom radu za Muji i druge vodeće brandove, kao i nagrađivana dizajnerica Monica Förster.
Umijeće konjičkog drvorezbarstva, prema Nikšićevim riječima, garantira kreativni potencijal. „Kad je Michele De Lucchi došao u našu tvornicu, izgledao je kao dijete u prodavnici slatkiša“, prisjeća se govoreći o proslavljenom talijanskom arhitekti i dizajneru. Svako od ljudi sa kojima sarađujemo dobije priliku da iz prve ruke vide mogućnosti koje pruža vještina naših drvorezbara. To nije jednosmjeran proces. Kako objašnjava Nikšić, dizajn se ugrađuje u evoluciju zanatskog umijeća pred kojeg dizajner neprestano stavlja nove izazove.
Posebna prostorija u nagrađivanom muzeju preduzeća „Zanat“ posvećena je imenima svih drvorezbara iz Konjica. Ovo priznanje svim pojedincima, bez obzira na to gdje su učili zanat, svjedoči kolegijalnosti ovih zanatlija. U manje od jedne decenije „Zanat“ je o vlastitom trošku obučio preko sedamdesetoro mladih, te na taj način drastično snizio prosječnu dob zaposlenih. Neki od njih će postati saradnici, a neki konkurencija. Ipak, Nikšić smatra kako je ovo od vitalne važnosti za osiguranje budućnosti drvorezbarstva.
Glavni majstor u „Zanatu“, Ibrahim Bubalo, brine o talentima u preduzeću. „Svakog dana je čovjek sve bolji i bolji“, kaže skromno, iako je već dostigao nivo koji graniči sa savršenstvom.
Bubalo objašnjava kako od čistog platna nastaje umjetničko djelo. „Prvo iscrtate linije, onda krugove, ružice i baklave“, kazuje dok prstom prati linije. On sa dlijetom u ruci sa minucioznom preciznošću oblikuje zamršene šare, dajući karakter i značenje svakom potezu. Svaki komad je jedinstven, a greške su golim okom nevidljive.
Porodica Mulić je još jedna od konjičkih porodica poznatih po drvorezbarstvu. „Otac moje majke, moj djed je otvorio firmu 1929. godine, a već je do 1936. počeo raditi za Vatikan i praviti stolice za papu“, kaže Sejfudin Sejo Vila, dodajući kako su se ove stolice koristile i tokom posjeta Pape Sarajevu 1997. i Banjoj Luci 2003. godine.
Rukotvorine ove porodice krase džamije, crkve (katoličke i pravoslavne), hotele i razna druga mjesta. Njihova kolekcija ima toliku vrijednost da ga je državna Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine prepoznala kao nacionalni spomenik. U multireligijskoj zemlji u kojoj su kulturne veze cvjetale stoljećima, drvorezbarstvo je na cijeni u svakom njenom dijelu.
„Rezbarije su bile statusni simbol“, potvrđuje Vila, „i ljudi su željeli da žive u boljem ambijentu.“ Danas, s druge strane, i on vidi promjenu u pristupu kod ljudi. „Ovo sad je kao fast food. Ljudi hoće nešto na brzinu i da nije skupo. Ali ako ćemo raditi umjetnički, to zavisi od zlatnog srazmjera balansa i harmonije.“
Očuvanje i evolucija
Radionica porodice Mulić je mjesto gdje je drvorezbarstvo otkrila i lokalna arhitektica Jasmina Dizdarević. Ubrzo je osnovala preduzeće WAGA, brand za uređenje doma u usponu.
„Oduvijek su me očaravali dodiri zvukova iz starih radionica i bogato rezbarene površine koje su uljepšavale naše tradicionalne domove“, prisjeća se ona. „Jedinstvenost svakog poteza i stvaranje zagonetnih šara na ravnim površinama nešto je čemu sam se divila kao dijete.“
Temelj njene vizije su očuvanje i evolucija drvorezbarstva: „Naš pristup je drugačiji. Nije sve u biznisu, ovaj zakon treba prepoznati i kao umjetnost.“ Ona tu prepoznaje višeslojne izazove koje uključuju i ekonomsku prepreku, i naglašava kako oživljavanje nekadašnje slave konjičkih drvorezbara zahtijeva kolektivni angažman koji uključuje i lokalne vlasti i zajednicu u cjelini.
Sve veća potražnja za autentičnim rukotvorinama u svijetu po Jasmini Dizdarević znači da je budućnost svijetla. Međutim, ona upozorava kako je prava borba u tome kako naći nove učenike i mentore koji će ih obučavati, te navodi primjer jedne porodice drvorezbara čiji su se sinovi opredijelili za drugačije profesije. Iako se u njenoj radionici obučilo nekoliko mladih učenika, i iako nekoliko žena rade od kuća, grad će možda radnu snagu potražiti i negdje drugdje. „Možda budućnost drvorezbarstva u Konjicu leži u dovođenju stranih zanatlija izvana da uče od lokalnih majstora i rade s njima“, predlaže ona.
Za ljubav zanata
I dok su neki razvili uspješne biznise, za neke je drvorezbarstvo samo hobi. Sanjin Bubalo i njegov brat su zanat izučili u radionici porodice Nikšić, a sada koriste svaki pedalj svoje garaže kako bi u njoj izrađivali kutije, table za tavlu i peškune (okrugle stoliće sa rezbarenim ukrasima). „Poslije rata je ovo bio jedini način da se nešto zaradi“, sjeća se Bubalo.
Priča kako su pokušali pokrenuti i vlastitu firmu, ali je opterećenje nabavkama, proizvodnjom, prodajom, marketingom i distribucijom ugasilo njihov trud. Danas prodaju proizvode u Sarajevu i Mostaru, dok „Zanat“ devedeset posto svoje proizvodnje izvozi, što je drastična razlika u odnosu na prijašnji način poslovanja.
Nekoliko radionica u Konjicu je prerano zatvoreno zbog bolesti ili smrti. Ovaj posao zavisi od pojedinaca i bez nasljeđivanja i prenošenja nema budućnosti. „Mog sina previše zanimaju kompjuteri“, smije se Bubalo na pitanje da li svog četrnaestogodšnjeg sina uči zanatu.
Dok nedostaje drvorezbara, potražnja za rukotvorinama ne posustaje. Nikšić u ovome vidi kontra-reakciju na eru automatizacije i masovne produkcije. Kaže kako kupci žele manje proizvoda, ali i da oni budu dugotrajniji. Uz to, postoji i fini element održivosti koji donosi univerzalnu privlačnost. „Drvorezbari su po definiciji više u dodiru sa materijalima koje koriste“, napominje Nikšić
U vrijeme mehaniziranosti neizbježno je pitanje porijekla rukotvorine, baš kao što se i za studente koji upisuju fakultete uvode testovi koji u njihovim radovima traže znakove umiješanosti vještačke inteligencije. Za Nikšića, „nesavršeno savršena“ priroda nekog predmeta je dokaz ljudske ruke. Ono što ga čini umjetnošću jeste poneki jedva primjetni nejasan ili netačan rez.
Mislilo se kako će u doba tehničkog napretka i pretvaranja svega u potrošačka dobra neki tradicionalni zanati otići u zapećak historije. Međutim, Bosna i Hercegovina i dalje prkosi očekivanjima i cijepa neke već ispisane osmrtnice. Umjesto toga, tradicije iz prošlosti nadahnjuju sadašnjost.
