Azira Tahirović (62) je domaćica iz Pribave kod Gračanice koja je oduvijek u sebi nosila želju za kreativnim izražavanjem, ali je tek uz odgajanje unuke i djelovanje u lokalnom udruženju žena dobila punu inspiraciju da to i učini. Rezultat su brojne recitacije i nekoliko dramskih tekstova koje su izvodile članice udruženja žena iz Pribave, ali i dvije objavljene knjige.
Prva njena knjiga bila je zbirka poezije za djecu „Dječja mašta“, a druga – koja je predstavljena sinoć u narodnoj biblioteci “Dr. Mustafa Kamarić” u Gračanici – zove se „A ja sam tu“, napisana je za stariju publiku i bavi se ratnom tematikom. Ali sve je počelo sa unukom Lamijom koja danas ima jedanaest godina.
„Pjesme su pretežno nastale u igri s njom i iz uživanja u provođenju vremena zajedno. Oduvijek sam voljela djecu i maštala da budem vaspitačica u obdaništu. Nažalost, nisam to ostvarila ali sam tu ljubav prenijela na pjesme, priče i knjige“, govori nam Azira.
Iako je većina pjesama posvećena unuci, dosta njih su edukativnog karaktera i uče djecu o prirodi. Knjiga „Dječja mašta“ podijeljena je na tri teme – ljubav, priroda i životinjski svijet – tako da kroz igru i kroz priču djeca zavole i upoznaju svijet oko sebe. Inače, knjiga je namijenjena djeci uzrasta do petog ili šestog razreda.
Nakon ove knjige poezije za djecu, uslijedile su ozbiljnije teme, pa tako knjiga „A ja sam tu“ govori o ratu i ratnim stradanjima, i namijenjena je odraslima. Njen prvi dio se tiče rata u Bosni i Hercegovini.
„Za vrijeme rata moja kćerka je imala šest godina i tačno sam mogla vidjeti kakve posljedice na nju ostavljaju rat i ratne strahote, kako se to odražava na njenu psihu i njeno odrastanje. Drugu sam kćerku rodila u ratu, 1994. godine, tako da sam željela da napišem knjigu o tome, da upozorim ljude na to kakve posljedice ostavljaju ratovi. A u svim ratovima najviše ispaštaju žene i djeca tako da je moja knjiga najviše obrađuje tematiku stradanja žena i djece“, objašnjava spisateljica.
Drugi dio ove knjige je posvećen Gazi. Isto tako, i on se tiče stradanja, a u prvom redu je posvećen novinarima, bolničarima i djeci.
Azira se nikad nije profesionalno bavila ničim što je vezano za književnost ili izdavaštvo, ali su ljubav prema pripovijedanju i potreba da izrazi svoja osjećanja i razmišljanja uspješno nadomjestili nedostatak profesionalnog iskustva. Iskrene emocije i zdrava promišljanja pretače u stihove i rečenice, i time predstavlja uzor mnogima koji maštaju, razmišljaju i igraju se riječima ali se nikad ne odluče nešto objaviti iz straha od neuspjeha ili reakcije okoline.
Srećom, postoje ljudi poput Azire koji su aktivni i kojima njihov duh ne dozvoljava da miruju, a to su obično pojedinci koji su korisni cijeloj zajednici. Azira je već duže od deceniju članica udruženja žena iz Pribave, i to od samog njegovog osnivanja 2014. godine.
U udruženju vodi dramsku i recitatorsku sekciju za koje je pisala tekstove.
„Na svakoj našoj predstavi izvođeni su moji autorski dramski tekstovi i moje recitacije. Gostovali smo i u drugim mjestima, a moj prvi tekst je izveden u Gračanici 2015. prilikom posjete žena iz Švedske sa kojima su sarađivala gračanička udruženja. Tako sam ustvari i počela pisati, najprije za potrebe udruženja a onda sam objavila prvu knjigu“, kaže Azira.
Priznaje da joj nije bilo svejedno i da se plašila reakcija čitalačke publike. Međutim, najprije je poslala svoje pjesme na par literarnih konkursa na kojima su redovno bile nagrađivane ili među najboljim, a njena pjesma Nostalgija za prošlošću izišla u zbirci pjesama Bosnoljublje
Ta potvrda kvalitete onoga što piše dala joj je vjetar u leđa da objavi prvu zbirku pjesama i sretna je zbog toga. Dodaje i da bi ohrabrila svakoga ko piše da pokuša to podijeliti i sa drugima:
„Nažalost, kod nas nema puno konkursa i poziva gdje se mogu poslati pjesme i priče, naročito kod nas u Bosni i Hercegovini. U regionu, u Srbiji ili Hrvatskoj ih je daleko više dok se kod nas manje pažnje posvećuje kulturi, a standard je nizak i ne ulaže se dovoljno. To je tragično za današnju omladinu, slabo se i čita a slaba je i zainteresovanost za pisanje.“
Ali, nju zainteresovanost za čitanje i pisanje ne popušta pa tako ima spremnu još jednu zbirku poezije za djecu, a počela je pisati i pripovijetke pa se može očekivati i treća knjiga – samo je pitanje da li će biti riječ o pjesmama ili pripovijetkama.
„Vidjećemo šta će prevagnuti“, uz smijeh završava priču Azira.
