Među živopisnije historijske likove svakako spada pradjed pjesnika i pisca Aleksandra Puškina – Abram Petrovič Hanibal, afrički rob koji je kao dijete doveden na dvor ruskog cara Petra Velikog i suprotno svim šansama od sluge postao general i plemić
Abram Hanibal je rođen u Africi u posljednjoj deceniji 17. stoljeća, pretpostavlja se oko 1696. godine. Najjednostavnije je reći kako je „rođen u Africi“ pošto, osim oko godine rođenja, postoje neslaganja i oko mjesta njegovog porijekla – po nekima je to Abesinija, odnosno današnja Etiopija, neki izvori navode područje oko rijeke Mareb na zapadu današnjeg Sudana, dok neki argumentirano tvrde da je Abram Hanibal sin bogatog poglavice koji je živio na jezeru Čad, što odgovara današnjem južnom Čadu ili sjevernom Kamerunu.
U svakom slučaju, iako se izvori ne slažu oko mjesta njegovog rođenja, neosporiva je činjenica da je Abram rođen kao Ibrahim u afričkom plemenu koje je stradalo u borbi sa Osmanlijama, te da je u toj borbi on kao dječak zarobljen i odveden u Carigrad. Tu je budući ruski general proveo godinu dana na dvoru sultana Ahmeda III, budući da su crne afričke sluge bile stvar mode i prestiža na tadašnjim carskim i kraljevskim dvorovima.
To je važilo i za ruski carski dvor, pa je Sava Vladislavić-Raguzinski – emisar Petra Velikog srpskog porijekla – bio u potrazi za „nekoliko pametnih malih afričkih robova“ koje bi poklonio svome caru. Okretnost i inteligencija malog Ibrahima su mu privukle pažnju, te je od vezira otkupio mališana i poslao ga 1704. na ruski carski dvor u Moskvu.
Car Petar Veliki je, kako je zabilježeno, bio oduševljen dječakovom inteligencijom, te ga je uzeo pod svoje pokroviteljstvo i namijenio mu vojnu službu. Kršten je 1705. u Viljnusu, kada je dobio ime Abram a car mu je, budući da je živio u njegovom domu i faktički bio dio njegove porodice, dodao prezime Petrovič. Rastući na dvoru, dječak je razvio čvrstu povezanost sa carskom porodicom, a naročito sa princezom Elizabetom, što će se pokazati kao ključno za njegovu karijeru.
Abram je pratio cara na putovanjima i vojnim pohodima, služeći kao njegov lični pratilac i poslužitelj, demonstrirajući beskrajnu odanost svome kumu zbog čega se u nekim izvorima i naziva “Arapom Petra Velikog”. Godine 1717., car Petar ga upućuje na školovanje u Metz u Francuskoj kako bi znanja o ratovanju, nauci i umjetnosti stekao na tadašnjim najboljim obrazovnim institucijama. Do tad je Abram Petrovič već tečno govorio nekoliko jezika i bio sjajan u matematici i geometriji, a 1718. se pridružio francuskoj vojsci kako bi proširio svoje znanje o vojnoj inženjeriji na carevo zadovoljstvo.
Upisao je francusku artiljerijsku akademiju La Fère 1720., ali tokom studiranja je izbio rat između Francuske i Španije. Abram je učestvovao u ovome ratu na strani Četvornog saveza Francuske, Velike Britanije, Austrije i Nizozemske, te njegov kraj dočekuje u činu kapetana. Tokom rata je čak bio i ranjen u glavu i zarobljen, ali se po njegovom okončanju 1722. vraća na akademiju u Metz da kompletira školovanje.
Za vrijeme boravka u Francuskoj svome imenu dodaje „Hanibal“ (u ruskoj transliteraciji Ganibal) u čast kartaškog vojskovođe Hanibala, i otad ga historija pamti po punom imenu – Abram Petrovič Hanibal. Nakon Metza provodi neko vrijeme u Parizu, gdje se sprijateljio sa značajnim ličnostima Prosvjetiteljstva kao što su Baron de Montesquieu i Voltaire. Ovaj potonji ga je čak nazvao „crnom zvijezdom Prosvjetiteljstva“, ali se Abram Hanibal nakon te epizode vraća u Rusiju gdje je najprije služio kao inženjer a onda kao profesor matematike za careve gardiste.
Međutim, njegov pokrovitelj Petar Veliki umire 1725., a vlast u Rusiji de facto preuzima princ Aleksander Menšikov koji Abrama nije podnosio zbog njegovog porijekla i stranog obrazovanja, te ga je prognao u Sibir. Međutim, u egzilu je Abram Hanibal samo pokazao svoju stručnost, te je u šest godina boravka u Sibiru izgradio brojne tvrđave i unaprijedio vojnu infrastrukturu.
Na ruski prijesto 1741. dolazi carica Elizabeta, koja svoga druga iz djetinjstva i očevo kumče dovodi na dvor, unaprijeđuje ga u čin general-majora, te ga imenuje nadstojnikom današnjeg Talina i Estonije. Hanibal tada dobija i veliko imanje Mihailovskoje sa stotinama kmetova, a 1756. postaje glavni vojni inženjer ruske vojske sa činom general-anšefa (iz francuskog général en chef), drugim najvišim činom u tadašnjoj ruskoj vojsci, po rangu odmah iza maršala.
Doveden u Rusiju kao mali afrički rob, Abram Hanibal je sav svoj život bio odan caru koji ga je posvojio, svojoj novoj domovini i potrazi za znanjem. U dokumentima je zabilježeno kako je caricu Elizabetu zamolio za status plemića i plemićki grb. Tražio je pravo na upotrebu porodičnog grba na kojem su stajali slon i riječ FVMMO koja je proizvela različita tumačenja – prema nekima se radi o riječi „sloboda“ na afričkom jeziku kotoko, dok neki tvrde da je u pitanju akronim za „sudbina je potpuno promijenila moj život“, odnosno „Fortuna Vitam Meam Mutavit Omnino“ na latinskom.
General Abram Petrovič Hanibal je imao nekoliko djece, od kojih su neka postala znamenite ličnosti ruskog društva. Njegov najstariji sin, Ivan Abramovič Hanibal bio je istaknuti ruski vojni zapovjednik, a drugi sin, Osip Abramovič Hanibal, imao je kćerku Nadeždu Osipovnu Hanibal – majku čuvenog ruskog pjesnika i pisca Aleksandra Sergejeviča Puškina!
Puškin je svom pradjedu posvetio nezavršeno djelo „Maor Petra Velikog“ i bio je jako okupiran naslijeđem Abrama Hanibala. Osim toga, ovom neobičnom generalu su posvećena brojna umjetnička djela, knjige i filmovi, a njegovo naslijeđe i danas predstavlja primjer prilagodljivosti ljudskog duha i moći koje čovjeku daju inteligencija i obrazovanje.
