Piše: Darjan Bilić (preuzeto od jez.ba)
Sarajevo danas živi nekoliko paralelnih kriza koje se više ne mogu promatrati odvojeno. Deponija otpada je preopterećena i dostiže granice kapaciteta, kvaliteta zraka tijekom zimskih mjeseci spada među najlošije u Europi, izvorišta pitke vode su pod sve većim pritiskom, dok se istovremeno sve veći dio stanovništva suočava s ekonomskom nesigurnošću, kulturnim propadanjem i rastućim troškovima života. Uz sve to, klimatske promjene više nisu nešto apstraktno ili daleko, već proces koji polako, ali sigurno mijenja način života u gradu.

Drugim riječima, Sarajevo istovremeno proizvodi previše otpada, previše zagađenja i premalo lokalne vrijednosti iz resursa koje već posjeduje. Grad se još uvijek nedovoljno priprema za klimatske promjene i posljedice koje one donose ali i ne čini dovoljno na emancipaciji stanovnika.
U takvom kontekstu, pitanje energije više nije samo tehničko ili ekonomsko pitanje. Ono postaje pitanje zdravlja, kvalitete života i dugoročne održivosti grada i nas njegovih stanovnika.
Zato se sve češće otvara tema zajednica obnovljivih izvora energije kao mogućeg modela lokalne promjene. No nakon osnovnog razumijevanja šta su one, ključno pitanje postaje: koliko takvih zajednica treba Sarajevu i kako bi one izgledale u praksi?
Jer problem Sarajeva nije samo u tome što troši energiju kao da nema sutra, nego iu tome kako je proizvodi, kako je koristi i šta radi sa onim što baca.
Ako govorimo realno, Sarajevu ne treba jedna velika energetska zajednica. Potrebna mu je mreža manjih i srednjih energetskih i resursnih zajednica prilagođenih različitim dijelovima grada, njegovim potrebama i potencijalima.
Grubo rečeno, govorimo o 15 do 40 energetskih zajednica, ovisno o razini ambicije nas stanovnika, političke volje i brzine implementacije.
Ali važno je razumjeti, one ne bi bile iste niti bi se međusobno takmičile. Naprotiv, sarađivale bi i razmjenjivale znanja, iskustva i resurse.

Solarne zajednice po krovovima i parkinzima (10-ak zajednica)
Ovo je vjerojatno najbrži i najrealniji početak.
Škole, vrtići, domovi zdravlja, sportske dvorane, općinske zgrade, parkinzi i veliki stambeni blokovi mogu postati proizvođači energije. Poseban potencijal imaju padinska naselja i dijelovi grada koji se zimi nalaze iznad linije zagađenja.
Solarni paneli na krovovima ne mijenjaju izgled grada nagore, ali mijenjaju račune za struju i dugoročno rasterećuju energetski sustav. Ova vrsta zajednice može predstavljati bazu daljnjeg širenja sustava.
Zajednice grijanja i toplinske energije (5–10 zajednica)
Sarajevo tokom zime ima jedan od najvećih problema, grijanje i zagađenje zraka.
Ovdje energetske zajednice mogu igrati ključnu ulogu kroz: modernizaciju toplana, kvartovske sustave grijanja, dizalice toplote i solarne sustave za toplu vodu.
Cilj je jednostavan – manje loženja najjeftinijih i najprljavijih energenata, korištenje lokalnih resursa, smanjenje otpada, manje zagađenja, manji troškovi i veća stabilnost.
Mikro vodeni i geotermalni potencijal (2–5 lokacija)
Rijeka Miljacka, Dariva – Bentbaša, vodopad Skakavac, Vrelo Bosne, Željeznica, Ilidža ali i pojedini stari infrastrukturni objekti mogu imati ograničen ili simbolički i funkcionalan energetski potencijal koji bi se mogao koristiti lokalno.
Ovdje ideja nije “velika proizvodnja”, nego pametna i diskretna upotreba postojeće infrastrukture bez narušavanja prirodnog toka rijeke i izvorišta.
Bioenergetske zajednice (5–8 zajednica)
Ovo je možda najzanemareniji, ali i jedan od najrealnijih resursa grada koji zauzima i do 40% ukupnog otpada.
Otpad koji danas završava na deponijama može postati energija ili sirovina: organski komunalni otpad i otpad sa pijaca, talog kafe i drugi otpad iz ugostiteljstva i salona za uljepšavanje – frizerskih salona, otkos trave, granje i lišće iz parkova, ostataka od prerade hrane, jestiva i motorna ulja i industrijski biootpad.
Sve ono što danas predstavlja problem, već sutra može postati vrijedan resurs koji se može koristiti.
Industrijske i poslovne energetske zajednice (3–6 zajednica)
Industrijske zone poput Rajlovca, Halilovića i sličnih lokacija mogu razvijati zajedničke energetske ali i transportne sustave. Pored velikih zona, potencijal imaju i stari zanati, mikroindustrijske i trgovinske zone.
To se mogu uključiti: solarne elektrane, baterijski sustavi, dijeljenje infrastrukture i nusproizvoda koji mogu postati resurs, optimizaciju potrošnje energije i transporta
Transportne i logističke energetske zajednice (3–6 zajednica)
Industrijske zone, pijace, stara jezgra grada, ali i nova naselja zaslužuju drugačiji način snabdijevanja i transporta, s manje zagađenja i manje buke.
Sarajevu su potrebna mjesta za skladištenje i dopunu električne energije, kao i lokalna infrastruktura za razvoj održivijeg transporta. Zajednice obnovljivih izvora energije mogle bi igrati važnu ulogu u tom segmentu.
Grad kao održiv i povezan sistem
Ako sve ovo spojimo Sarajevo bi stvarno moglo funkcionirati kroz 15 do 40 raznih energetskih zajednica raspoređenih po funkciji i prostoru na korist samog grada ali i svih nas.
Ali poenta nije u broju. Poenta je promjena logike i narativa. Promjena načina života i odnosa stanovnika jednih prema drugima, ali i prema gradu kao urbanoj cjelini koju nastanjujemo.
Grad više ne bi bio samo nesavjest potrošač energije, nego i njen odgovoran proizvođač.
Otpad više ne bi bio ogroman problem, nego resurs. Krovovi i parkinzi više ne bi bili neiskorišten prostor, nego mini elektrane. Kvartovi više ne bi bili samo spavaone, nego energetske i društvene cjeline.
Možda je najvažnije što bi dio novca koji danas odlazi van grada kroz račune za energiju ostajao unutar lokalnih zajednica i vraćao se građanima kroz niže troškove, novu infrastrukturu i veću otpornost grada. To bi bio jedan od održivih načina da se onda stanovnici počnu baviti rješavanjem vlastitih infrastrukturnih i drugih problema.
Nismo svjesni koliko energije oko sebe rasipamo i koliko resursa ne koristimo na pravi način. Posljedica toga nisu samo zagađenje i prometne gužve, nego i pogoršanje zdravstvenog stanja među stanovnicima i stalni porast troškova života.
Na ove navedene zajednice svakako bi trebalo razvijati i stambene zajednice, zajednice cirkularne ekonomije, digitalne ekonomske i energetske zajednice kao i poljoprivredne zajednice. No to je već priča koja dolazi kao nadogradnja sustava koji još nemamo.
Možda sve ovo zvuči ambiciozno, ali upravo ovakve promjene odlučuju kako će Sarajevo izgledati u narednih 20 godina.

