Ovoga petka svijet obilježava tridesetu godišnjicu genocida u Srebrenici, ali obećanja „nikad više“ koja daju zapadni lideri za mnoge koji su preživjeli masakr Srba nad 8,000 bošnjačkih muškaraca i mladića zvuče isprazno.
Dvije godine prije pokolja kojeg su počinile trupe generala bosanskih Srba Ratka Mladića, Ujedinjeni narodi su Srebrenicu proglasili sigurnom zonom u kojoj će bošnjački civili biti pod zaštitom međunarodnih mirovnih snaga.
Međutim, Mladić je bio u pravu kada je obećanje o zaštiti shvatio kao prazno. Dok su njegove snage granatirale i pregazile enklavu, nizozemski vojnici naoružani lakim naoružanjem su molili i tražili zračne napade. Dok su UN, NATO i zapadni lideri oklijevali, srpske trupe su jednostavno protjerale mirovnjake i preuzeli kontrolu nad hiljadama prestravljenih Bošnjaka.
„Ostavljeni smo da nas ubiju. Nikoga nije bilo briga“, kaže Jasmin Jusufović, koji je kao osmogodišnjak gledao kako mu oca odvode srpski vojnici koji su mu pobili i ostale muške rođake.
„Stavili su nas u koncentracioni logor pod vedrim nebom i onda jedanaestog jula… vjerujete Srbima – koji su vam u protekle četiri godine pokazali šta su u stanju – da će u Srebrenici postupati humano“, kaže on i dodaje „koliko god da su krivica i odgovornost na Srbima, toliko je i na međunarodnoj zajednici, jer je Srbima genocid serviran na tanjiru.“
Rat je ušao u četvrtu godinu kada su Srbi zauzeli Srebrenicu. Jasmin i njegovi roditelji su izbjegli iz sela Drinjača udaljenog nekih 55 kilometara nakon što su Srbi izvršili napad na to područje u maju 1992. godine.
„Bio je Bajram. Sve što je mama pripremila za bajramski ručak ostalo je na stolu. Morali smo sve napustiti.“
Sa roditeljima i rodbinom, Jasmin je sa obližnjeg brda posmatrao kako srpska oklopna vozila uništavaju njihovu kuću i seosku džamiju. Postali su dio talasa Bošnjaka koji su primorani na bijeg tokom etničkog čišćenja u istočnoj Bosni.
Ionako očajnu situaciju dodatno je pogoršao embargo Zapada na uvoz oružja u Bosnu, zbog čega se bosanska vojska nije mogla porediti sa srpskom koja je imala na raspolaganju zalihe naoružanja bivše JNA.
Porodica Jusufović je ponovo natjerana u bijeg u martu 1993. kada su se srpske snage obrušile na Konjević Polje gdje su našli privremeno utočište. Probijali su se kroz duboki snijeg kako bi došli do Potočara, sela nadomak Srebrenice u kojem je danas ukopano 6,700 žrtava genocida. Jasmin se sjeća da je pri dolasku u Potočare bio promrzao do kosti.
„Jedan prijatelj iz Srebrenice nam je dao kuću da živimo u njoj. Bila je to kuća njegove majke koja je ubijena pa je kuća ostala prazna. U dvije sobe je živjelo nas deset, a ja sam krenuo u školu u Srebrenici“, sjeća se Jasmin.
„Uvijek ću se sjećati kako se moja porodica trudila da živimo normalno bez obzira na sve okolnosti. Čim bi došlo proljeće svi bi tražili nešto zemlje da se nešto zasadi i uzgoji“, kaže.
„Imao sam osjećaj da život funkcioniše. Moji roditelji i rođaci su bili tu, išao sam u školu, imao prijatelje… Mogao sam zaboraviti da se oko nas još uvijek događa opsada. A kad ste dijete ionako nemate neku veliku teritoriju, samo svoju kuću i školu.“
Sporadična pucnjava i granatiranje su se pojačali 1995. nakon što su Srbi ismijali zapadne deklaracije koje su Srebrenicu smatrale demilitariziranom zonom.
„Osmog jula me je probudila tutnjava koju sam mogao osjetiti u kostima, koja kao da je dolazila iz zemlje. Napad na Srebrenicu je počeo“, govori Jasmin.
„Granatiranje je bilo tako snažno da je izgledalo kao da se kuhamo u loncu. Znalo je biti po par minuta predaha, možda su tada punili topove, i u tim minutama smo trčali da vidimo šta je sa nanom, rođacima i njihovom djecom. To je bila bjesomučna trka.“
Do jutra jedanaestog jula, već je bilo preopasno ostati u Srebrenici. Jasminovi roditelji su opet skupili ono najosnovnije, dok je on razmišljao koju knjigu da stavi u svoj mali ruksak. Izabrao je Malog princa, 20,000 milja ispod mora i Hiljadu zašto – hiljadu zato.
„Iz naše se kuće vidjela ulica, i sjećam se da sam vidio more ljudi u bijegu“, kaže.
Dok su Mladićevi ljudi nadirali u trijumfalnom pohodu, hiljade ljudi su pohrlile prema bivšoj tvornici akumulatora u Potočarima u kojoj je bila smještena baza nizozemskih bataljona UNPROFOR-a.
„Ne bojte se ništa, niko vam neće ništa uraditi“, rekao je prestravljenim Bošnjacima Ratko Mladić, dok su on i njegovi vojnici svojim novim zarobljenicima bacali cigarete i čokolade.
Za svoj vlastiti narod Mladić je imao drugačiju poruku, prožetu uvredljivim nazivima koje su Srbi koristili za muslimane još u vrijeme osmanske vladavine na Balkanu.
„Napokon, došao je trenutak da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru“, rekao je Mladić u objektiv kamere.
Srpske su trupe najprije pokupile bošnjačke muškarce zaglavljene pred zaključanim vratima tvornice akumulatora. Dva dana kasnije, Srbi su naredili ljudima koji su se nalazili u UN-ovoj bazi da iziđu, dok su mirovnjaci to samo posmatrali.
Jasmin se sa majkom popeo na kamion sa ostalom djecom i ženama, dok su srpski vojnici odvajali muškarce i mladiće.
„Vidio sam kako mog oca Srbi odguruju. Držao je moju crvenu jaknicu. Sjećam se kako sam ga gledao bez glasa, dok je u meni sve vrištalo. I samo je stavio prst na usta kao da mi kaže da šutim i idem dalje.“
Ubijen je u Pilici, gdje su srpski vojnici pogubili stotine zarobljenika u zgradi doma kulture.
„Trojica mojih dajdži su ubijeni u Srebrenici, a četvrti u Drinjači. Amidža je ubijen u Srebrenici. Moja četiri tetka, muževi očevih sestara su isto ubijeni. Moj peti tetak, muž mamine sestre je isto ubijen, kao i brojni drugi dalji rođaci.“
Jasminov je otac sahranjen u memorijalnom groblju u Potočarima tek 2012. Poput mnogih drugih žrtava genocida, i njegovi su ostaci pronađeni u nekoliko različitih masovnih grobnica jer su u pokušaju da sakriju ratne zločine Srbi premještali tijela koristeći bagere i kamione. Ovoga petka je pokopano sedam žrtava čiji su ostaci identificirani putem analize DNK.
Međunarodni sud je presudio da je masakr u Srebrenici bio genocid i, nakon 14 godina u bijegu, Mladić je osuđen za genocid zajedno sa Radovanom Karadžićem, ratnim političkim vođom bosanskih Srba.
Uoči trideset godišnjice srebreničkog genocida, generalni sekretar UN Antonio Guterres je kazao kako su „Ujedinjeni narodi i svijet iznevjerili narod Srebrenice“ i kako ta kolektivna pogreška nije incident u historiji nego „rezultat politike, propagande i međunarodne ravnodušnosti“.
Ipak, ovakve izjave mnogim Bošnjacima zvuče lažno u trenutku kada Zapadu nedostaje odlučnost da zaustavi trenutne sukobe, poput ruske invazije na Ukrajinu ili izraelskog pokolja u Gazi.
“Ono što me danas pogađa i s čime se ne mogu pomiriti jeste to da se danas sjećam Srebrenice dok se u isto vrijeme Srebrenica događa u Gazi”, govori Jasmin.
„Šta smo to naučili nakon Srebrenice ako dopuštamo da se sve ovo događa sada? Svako dijete koje vidim… njihove duše koje šok i tragedija trgaju od tijela, dok se tresu od gladi – to sam ja prije trideset godina“, dodaje.
„Kad god vidim međunarodne zvaničnike kako saosjećaju sa Srebrenicom dok šute o Palestini – izvinite, ali ne vjerujem vam ni riječ koju izgovorite. Ako mislite ozbiljno, onda učinite nešto! Sva poruka Srebrenice je nikad više, ali i nigdje više!“
*tekst predstavlja dio jedne od reportaža koje je za Irish Times povodom tridesete godišnjice genocida u Srebrenici uradio novinar Daniel McLaughlin
