PIŠE: Azra Mehmedović

Postoje putovanja koja nas odvedu u nepoznato, i onda postoje ona koja nas potpuno transformišu. Moje putovanje u Ugandu s projektom Global Youth Connect (GYC) spada u ovu drugu kategoriju. Bila sam tamo kao dio inicijative koja mladima širom svijeta donosi znanje, prilike i osnaženje kroz digitalnu platformu koju podržava International Planned Parenthood Federation (IPPF). No, osim što sam radila na projektu koji mi je od ranije bio blizak, Uganda me naučila nečemu mnogo dubljem – koliko sam zapravo privilegovana, koliko malo cijenimo ono što imamo i kako prava zahvalnost dolazi iz jednostavnih trenutaka.

Glavni grad Ugande, Kampala, je nevjerovatno dinamično mjesto – haotično, bučno, ali istovremeno puno života i energije. Grad na sedam brežuljaka, gdje se moderni neboderi sudaraju s prašnjavim ulicama prepunim boda-boda (motocikala koji su glavni način prevoza). Ovdje sam osjetila puls Ugande – ulični prodavači koji nude sve, od voća do SIM kartica, muzika koja odjekuje iz taksija, ljudi koji se kreću kao da nikad ne staju.

Išla sam i u dijelove Kampale koje mnogi turisti izbjegavaju – mjesta gdje su ulice opasnije, gdje ljudi žive u ekstremnom siromaštvu, ali gdje se vodi i nevjerovatna borba za preživljavanje. Pričala sam sa seksualnim radnicama, ženama koje se svakodnevno bore s osudom društva, ali i sa zdravstvenim rizicima. Dijelila sam kondome i lubrikante, slušala njihove priče, shvatila koliko su marginalizovane i koliko im je teško doći do osnovnih zdravstvenih usluga. Njihova snaga i hrabrost su me duboko dirnule.

Uganda je dom za preko 50 etničkih grupa i plemena, što je čini jednom od kulturno najraznovrsnijih zemalja u Africi. Svako pleme ima svoj jezik, običaje i tradicije, ali zajedničko im je duboko poštovanje prema zajednici.

Baganda su najdominantnija etnička grupa i upravo njihov jezik, Luganda, se najčešće koristi u Kampali. Oni imaju bogatu kraljevsku historiju – Kabaka, njihov kralj, i dalje ima ogroman uticaj u društvu.

Uganda je mjesto gdje se prošlost i budućnost sudaraju na najnevjerovatniji način. S jedne strane, stare tradicije i običaji su i dalje duboko ukorijenjeni u svakodnevni život. S druge strane, moderni ritam grada unosi novu energiju, stvarajući fascinantnu mješavinu starog i novog. To sam osjetila na svakom koraku – u muzici, hrani, načinu na koji ljudi žive i povezuju se.

Ako Uganda ima srce, onda ono kuca u ritmu bubnjeva. Bubnjevi su svuda – na ulicama, u selima, u klubovima. Noći su ispunjene zvucima tradicionalne muzike, a ples je sastavni dio života. Gledala sam ljude kako se okupljaju i spontano plešu na ulici, kako energija raste dok bubnjevi postaju sve jači. A onda, s druge strane, afrobeat preuzima noćne klubove – Kampala nikad ne spava, i ako negdje znaš da ćeš doživjeti dobar provod, onda je to upravo ovdje.

Ako niste probali matoke, jeste li uopšte bio u Ugandi? Kuhane zelene banane su osnova gotovo svakog obroka, a uz njih dolazi meso, umaci, povrće – sve bogato začinjeno i prepuno ukusa. I onda rolex – ne sat, već možda najbolja street food kombinacija ikad. Zamislite tanki chapati u koji se zamota jaje, povrće, začini – brzo, ukusno, jeftino i dostupno na svakom uglu. Nikad neću zaboraviti okus prvog zalogaja, dok sjedim na plastičnoj stolici pored ulice i posmatram haotični ritam grada oko sebe.

Uganda je duboko religiozna zemlja i to se osjeti u svakodnevnom životu. Crkve su uvijek pune, molitve su sastavni dio dana, a vjera je nešto što ljudima daje snagu da se nose sa svim izazovima. Kršćanstvo je najzastupljenije, ali postoji i značajna muslimanska zajednica. Fasciniralo me kako ljudi nose svoju vjeru s ponosom, ali i s nevjerovatnom otvorenošću prema drugima.

Ovdje brak nije samo dvoje ljudi koji se vole, već nešto puno veće – savez porodica, zajednice, tradicije. U nekim dijelovima Ugande i dalje su prisutni dogovoreni brakovi, a vjenčanja su veliki, raskošni događaji koji traju satima, ponekad i danima. Ljudi žive povezano, porodica znači sve. I dok sam razgovarala s mladima, primijetila sam koliko im je važno da održe balans između modernog načina života i poštovanja tradicije.

Uganda me naučila koliko su zajednica, povezanost i jednostavne radosti važne. Ovdje ljudi žive s puno manje nego što mi smatramo „normalnim“, ali imaju ono što mnogi od nas gube – autentičnost, zajedništvo i srce puno zahvalnosti.

Jedna od stvari koja me posebno fascinirala u Ugandi jeste koliko je ljubičasta boja prisutna u svakodnevnom životu. Vidjela sam je svuda – na tradicionalnoj odjeći, na značajnim događajima, pa čak i u političkom kontekstu. Ova boja ovdje nosi posebno značenje.

Ljubičasta je boja koja se tradicionalno povezuje s Buganda kraljevstvom, jednim od najstarijih i najutjecajnijih kraljevstava u Ugandi. U prošlosti, ljubičasta je bila rezervisana za kraljevsku porodicu i plemstvo, a i danas se često koristi u svečanim prilikama kao znak poštovanja i dostojanstva.

Osim što simbolizira moć i kraljevsku tradiciju, ljubičasta je i boja otpornosti i društvenih promjena. Tokom političkih protesta i društvenih pokreta, često se koristi kao simbol borbe za pravdu i prava građana. Na ulicama Kampale vidjela sam ljude koji nose ljubičaste trake i majice kao znak otpora i nade za bolju budućnost.

Ljubičasta boja ima i duhovno značenje, posebno u kršćanskoj zajednici. Često se koristi u crkvama tokom posebnih ceremonija i perioda posta, simbolizirajući poniznost i duhovnu snagu.

U Ugandi ljubičasta nije samo boja – ona je poruka, simbol moći, otpora i povezanosti s tradicijom. Kada sam je počela primjećivati svuda oko sebe, shvatila sam koliko ljudi ovdje ponosno nose svoju kulturu i koliko im boje, simboli i nasljeđe znače.

Uganda je predivna, ali istovremeno i brutalno realna. Siromaštvo, nedostatak zdravstvenih usluga, rodna neravnopravnost – sve su to problemi s kojima se ljudi suočavaju svakodnevno. No, ono što me najviše dirnulo je snaga i otpornost ljudi. Djeca koja trče bosa, ali s osmijehom, žene koje se bore za svoja prava, mladi koji ne gube nadu u bolje sutra.

Ovo putovanje mi je promijenilo život. Shvatila sam koliko sam privilegovana – ne samo materijalno, već i kroz prilike koje imam. Uganda me naučila da uživam u jednostavnim stvarima, da budem prisutna i da ne uzimam ništa zdravo za gotovo.

Ne znam da li ću se ikada moći odužiti za sve što mi je Uganda dala, ali jedno znam – svaki korak koji napravim u radu sa mladima sada nosi dublji smisao. Jer promjena počinje kada prestanemo gledati svijet kroz vlastite filtere i počnemo ga razumijevati kroz priče drugih.