No Balkans – no problems
Nakon što su balkanski timovi ispali u grupnoj fazi takmičenja, sa njima su otišle i vijesti o navijačkim sukobima, a organizatori su mogli odahnuti. Galantni Balkanci – Albanija, Hrvatska i Srbija – su UEFA počastili sa oko 600,000 eura koliko im je kontinentalna nogometna organizacija odrezala na osnovu raznih kazni, što je vrijednost polovine ukupnih kazni izrečenih tokom prvenstva. Poređenja radi, četiri učesnice polufinala su zbog ponašanja navijača zajedno dobile kazne u iznosu od svega 33,000 eura što za Balkance može značiti samo jedno – opet smo žrtve nepravednog Zapada.
Manjak naboja
Istini za volju, civiliziranost koju demonstriraju navijači nekadašnjih kolonijalnih velesila može se protumačiti i na drugi način. Taj način gledanja ne mora biti tačan niti ispravan, ali čini se kako generaciji koja odrasta u doba globalizacije i političke korektnosti pomalo nedostaje taj domoljubni naboj kojeg na Balkanu imamo i previše. Ne govorimo o šovinističkom nacionalizmu balkanskog tipa nego o onom osjećaju nacionalnog ponosa u igračima, osjećaja da su sretni što su tu i što baš oni predstavljaju svoju zemlju. Čini se kako toga malo nedostaje, a pitanje je da li je to iz nekog razloga dobro ili loše.
Pogoršano suđenje u knock-out fazi
Koliko god da je u grupnoj fazi suđenje bilo odlično, sudije ne bi bile sudije kada se ne bi potrudile da svojim odlukama ostave trag na svakom takmičenju, pa i ovom. U grupnoj fazi nije bilo značajnijih spornih odluka, niko ne može reći da je vidno oštećen, VAR je funkcionisao brzo i tačno a vidjeli smo čak i funkciju onog čipa koji bilježi dodire sa loptom. No, u knock-out fazi su krenule sudijske brljotine i postajale su intenzivnije sa svakim novim kolom. Nedosuđeni penal zbog igranja rukom Marca Cucurelle koji je Nijemcima uzeo šansu za polufinale, a zatim start Denzela Dumfriesa zbog kojeg je kazneni udarac (vjerovatno preoštro) dosuđen protiv Nizozemaca i osigurao Englezima igranje u finalu samo su dva najočiglednija primjera koja će navijači dugo pamtiti
Francuska bez „desetke“ nije Francuska
Iako su centralni napadači uvijek zvijezde u fokusu, svi pravi ljubitelji nogometa uvijek najviše pamte one stare dobre desetke ili trequartiste, igrače koji su glavni kreativci i čija sposobnost stvaranja prilika graniči sa umjetnošću. Na kraju krajeva, strani sportski novinari su često znali koristiti kliše kako nije bez razloga u riječi „trequartista“ sadržana riječ „artist“, odnosno „umjetnik“. U današnjem atletskom i industrijskom nogometu mjesta za takve umjetnike je sve manje, ali koliko oni vrijede najviše se pokazalo na primjeru Francuske na EURO2024 – ekipa vrijedna 1.2 milijarde eura imala je sve, samo ne čovjeka koji bi bio njen mozak onako kako su to u prošlosti znali biti Platini, Zidane, pa i Pogba. Tužno je vidjeti Francusku gotovo bez dodira sa loptom na vrhu šesnaesterca Španaca uprkos tome što u napadu ima najboljeg napadača na svijetu, i jedino se može zaključiti da Francuska bez „desetke“ svjetske klase jednostavno nije prava Francuska.
Stare zvijezde Vs. Neki novi klinci
Iako su gledatelji, navijači, te posebno fantasy football menadžeri najviše golova očekivali od etabliranih zvijezda poput Kanea, Mbappea ili Ronalda, oni su redom podacili u odnosu na ta očekivanja. Ali, zablistali su neki novi klinci koji su se izdvojili na ovom turniru, svojim golovima donijeli uzbuđenje, a svojim pristupom igri oživjeli nadu da u godinama koje dolazimo nogomet neće biti bez emocija i šarma. Sigurno je da je prva zvijezda ovog Eura tinejdžer Lamine Yamal (17) čiji je otac sa svoje 34 godine mlađi od nekih veterana na prvenstvu, ali trebamo biti zahvalni i na onome što su pokazali tek dvije godine stariji Arda Güler, te dvadesetjednogodišnjaci Xavi Simons i Jamal Musiala. Zbog ovih momaka i prije kraja Eura 2024 čovjek već sa nestrpljenjem čeka 2028. i prvenstvo u Velikoj Britaniji i Irskoj.
