Krajem juna je na platformi Just Security objavljen članak autorice Valery Perry pod naslovom “A Modern Rush for ‘Green Deal’ Minerals Challenges Troubled Governance in the Western Balkans” o izazovima koje pred vlasti na Zapadnom Balkanu stavljaju inicijative za istraživanje i iskopavanje ruda neophodnih za energetsku tranziciju. Ovaj zanimljiv tekst koji donosi drugačiji ugao gledanja na temu rudarenja u zemljama regiona Objavi.ba donosi u tri nastavka koje ćete moći čitati ove sedmice. Danas donosimo treći, posljednji nastavak, a prethodni je dostupan na linku: GROZNICA ZA RUDAMA IZ “ZELENOG PLANA”: Izazov za vlasti na Zapadnom Balkanu (II dio)
Zatvaranje očiju
Sjedinjene Američke Države, Europska unija i Velika Britanija i drugi odavno kritikuju način na koji rade države koje se ne opterećuju stvarima poput odgovornog upravljanja, borbom protiv korupcije ili transparentnošću (Pavlović u spomenutoj knjizi detaljno objašnjava primjere Kine, Rusije i država Zaljeva). Međutim, kompanije iz EU i njenih saveznika su sve više raspoložene da posluju na sličan način, zatvarajući oči pred nedostatkom vladavine prava, istinskim konsultacijama sa građanima, pravednom raspodjelom dobiti, onako kako naprimjer Rusija posluje već decenijama. Pavlović tako primjećuje kako europske kompanije – npr. iz Njemačke, Francuske i Italije – često profitiraju od državnih poticaja kojima se održava piramida vlasti u Srbiji, što u suštini znači kako narod Srbije subvencionira kompanije iz EU.
Ovo u društvima Zapadnog Balkana proizvodi cinično raspoloženje, budući da slatke riječi o vladavini prava i pridruživanju EU stoje u oštrom kontrastu sa onim što u realnosti prakticiraju te vlasti i njihovi privatni investitori. Male svote novca koje se ulažu u podršku projektima dobrog upravljanja civilnog društva su sitnica prema dealovima teškim stotine miliona eura koji se dogovaraju u isto vrijeme. Nagla ekspanzija rudarskih projekata će djelovati poput turbopunjača na takvu kontraproduktivnu – ili čak destruktivnu – dinamiku u regionu koji se navodno priprema za buduće članstvo u EU.
Ovo je možda samo stvar klasične kapitalističke utrke za profitom: koja švajcarska, njemačka ili britanska kompanija ne bi željela povoljnu koncesiju kakva nikad ne bi bila moguća na njihovom domaćem terenu? Ko to ne bi volio izvoziti rudu iz zemlje koja obično poznajemo samo po ratu, da bi je onda prerađivao u svojoj zemlji sa radnicima koji imaju dobro plaćene poslove?
Ali, što se više ta eksploatacija vrši u okruženju bez pravila manje su šanse za ikakvu viziju sveobuhvatne kontinentalne europske sigurnosti, a još manje za demokratsku i prosperitetnu budućnost koja je navodno namijenjena tim zemljama.
Jedini način da se taj potencijal ne protraći jeste da bude ugrađen u viziju političke ekonomije i društvenog dogovora koji će biti u interesu građana u regionu. Ovo se ne može postići na nivou političkih elita, nego jedino može uspjeti u kombinaciji smislenog i ciljanog angažmana od baze prema vrhu i smislenog i ciljanog pritiska odozgo prema dole. To je dinamika za koju je Democratization Policy Council (Vijeće za politiku demokratizacije), čija sam viša saradnica, skovalo naziv „pressure sandwich“ (sendvič pritiska). Moj kolega Kurt Bassuener je artikulirao tri pitanja koja treba postaviti i na koja treba dati valjane odgovore, u tačkama koje rezonira i Peter Lippman:
- Da li ljudi u određenoj zajednici imaju pravo i mogućnost da na osnovu svoje informiranosti daju pristanak na bilo koji projekt koji se planira ili provodi, u smislu da ga odobre ili zaustave u bilo kojoj fazi njegove implementacije?
- Postoje li jasan pravni okvir i mehanizam za njegovu provedbu i primjenu kako bi se ove aktivnosti regulirale i osiguralo poštovanje zakona, te da li je taj okvir barem jednako dobar kao oni koji su uobičajeni u EU kojoj država navodno teži, naročito u segmentima koji se tiču nadzora nad okolišem i javnog zdravlja?
- Gdje odlazi novac, koliki dio novca će prema pravnoj obavezi morati ostati u zajednici/državi, te za što će on biti namijenjen?
Potencijalna budućnost dostojanstva – za region i za EU
Ovo ne treba posmatrati samo kao puki san. Promjenom paradigme na način da svi ljudi u državi trebaju osjetiti benefite od njenih resursa konačno bi se ponudile budućnost i vizija koje su zasnovane na dostojanstvu a ne na humanitarnoj milostinji. Europska unija i njeni partneri bi se trebali posvetiti podršci samo onim investicijama i eksploatacijama resursa koje bi bile u skladu sa standardima participacije, transparentnosti i pravičnosti. To bi trebalo uključivati čitav niz elemenata na cijelom Zapadnom Balkanu:
- Posvećenost pravovremenim i redovnim obaveznim konsultacijama među građanima o postojećim ili planiranim rudarskim projektima, kao i o benefitima, rizicima te načinima smanjenja rizika koji stoje na raspolaganju.
- Podrškama općinama, gradovima i njihovim čelnicima kako bi bili u stanju efikasno razvijati i utjecati na lokalne politike i politike viših nivoa vlasti, kao i na zakonski okvir (o okolišu, naknadama…) koji će osigurati da lokalnim zajednicama ne ostanu samo mrvice dok se iz njih izvoze milijarde.
- Predanost podršci informiranju javnosti o projektima koji se dogovaraju u cijelom regionu, putem javno dostupnog portala ili baze podataka, kako bi građani mogli dobiti kvalitetne informacije prije nego projekt postane svršen čin.
- Uspostava nezavisnih odbora za građanski nadzor koji bi vršili monitoring, nadzor i izvještavanje o nadležnim domaćim institucijama i o javnim finansijama koje se tiču ove industrije.
- Trenutna primjena mogućnosti i standarda Europskog zelenog plana na šest država Zapadnog Balkana, uz razumijevanje da bi te mogućnosti, ukoliko se pravilno primijene, mogle pospješiti reforme neophodne za pristupanje.
Ovakva prednost – a ne samo priče po radionicama, konferencijama i okruglim stolovima – bila bi konačno istinska potvrda kako snaga i akcija moraju krenuti i djelovati iz samih zajednica koje pogađaju ovi projekti, te da članstvo u EU nije samo za političke elite, nego se mora graditi na građanima ovih država i za te građane.
Još nije prekasno da EU, SAD, Velika Britanija, Norveška, Švicarska i druge države u potrazi za rudnim bogatstvima stanu na pravu stranu historije i na stranu ljudi. Europski zeleni plan je pitanje moći. Kritične sirovine su pitanje moći. Konačno je vrijeme da obogatimo sve ljude Zapadnog Balkana i da im damo moć koja je uskraćena cijeloj generaciji – za dugoročnu dobrobit buduće Europske unije, cjelovite, slobodne, zelene i mirne.
[kraj]
