Tokom posljednjih dvadesetak godina urađeno je mnoštvo naučnih studija koje su potvrđivale kako su psi majstori u ophođenju sa ljudima i kako imaju sjajno razumijevanje znakova koji im se daju. Ali, dok je učenje o kognitivnim sposobnostima pasa napredovalo, naučnici se nisu pretjerano bavili društvenim vještinama mačaka.
Na kraju krajeva, psi vode porijeklo od vukova koji su bili društvene životinje, i ciljano su se tokom stoljeća odgajali da igraju određene uloge u ljudskim životima i aktivnostima. S druge strane, mačke potječu od samotnjačke afričke divlje mačke i nisu prošle kroz taj proces selekcije i prilagođavanja. O njima vlada mišljenje kako su asocijalne i prilično nezahvalne za saradnju, zbog čega nisu privlačne kao predmeti istraživanja.
Međutim, posljednjih godina je nekolicina naučnika vršila određeni broj istraživanja koja sugeriraju kako možda potcjenjujemo društvene vještine mačaka, a interes za ovu oblast je u porastu. „Svake godine je sve više i više takvih studija, treba nam još puno da sustignemo zaostatak“, kaže Kristyn Vitale, istraživačica ponašanja životinja sa Unity Environmental Univerziteta u Maineu.
Zablude o mačkama
Doktorica Vitale, i sama vlasnica tri mačke, na pitanje koje su najveće zabude kad su mačke u pitanju kaže kako je najveća definitivno ta da mačke nisu društvena bića ili da im društvena interakcija nije važna. „Mačke su jako fleksibilne kad je u pitanju društveno ponašanje, to je kod njih jako individualna stvar i temelji se na prirodi mačke i njenim ličnim iskustvima“, objašnjava Vitale.
Kako bi se razvilo njihovo zdravo društveno ponašanje prema ljudima, mačke moraju doživjeti socijalizaciju sa ljudima u ključnom periodu života. Ukoliko imate mačku koja se nikad ranije nije susretala sa ljudima, pogotovo kao mače, ona će imati strah od ljudi jer nije imala priliku naučiti da su ljudi nešto što može biti izvor dobrih stvari
Ukoliko imaju pozitivna iskustva, iz iskustva znamo da mačke definitivno mogu izgraditi povezanost sa svojim vlasnicima, te da te veze mogu biti čvrste i trajne.
Iskustva sa dresurom
Inače, ova naučnica je držala kurseve dresure mačića i kaže da se, kao i psi, i mačke mogu naučiti da dođu, sjednu, odu na svoje mjesto ili da hodaju na uzici. „Na zadnjem času bi ljudi ljubimce učili trik po svom slobodnom izboru. Vidjela sam kako ljudi nauče mačku da skoči kroz obruč i slično, a najveće postignuće je bilo da mačka sjedi mirno na kajaku koji plovi jezerom,“ govori doktorica Vitale o iskustvima sa dresurom mačaka.
Imali smo pedeset mačića sa njihovim vlasnicima. Mačići starosti između tri i osam mjeseci bili su sposobni biti u takvom okruženju, proći dresuru i socijalizaciju bez ikakvih problema. Puno je do toga kako se upravlja određenom sitacijom i kako se prati ponašanje mačke. Kad mačka počne pokazivati znake stresa vrijeme je da se dresura završi i da se ide kući.
Nova istraživanja
Doktorica Vitale trenutno radi na prikupljanju podataka o upotrebi mačaka u intervencijama kod djece sa poteškoćama u razvoju. Djeca donose svoje ljubimce i uče kako da ih dresiraju, kako da razumiju njihovo ponašanje i govor tijela. „Tražimo moguće benefite za djecu u smislu njihove fizičke aktivnosti ili društvene dobrobiti. U isto vrijeme, proučavamo da li je to korisno i za mačke. Razvija li se dublja veza između djeteta i mačke? Javlja li se poboljšanje u njihovom društvenom ponašanju i njihovoj sposobnosti da shvataju društvene odnose?“, objašnjava naučnica.
Osim toga, postoji želja za istraživanjem društvenog ponašanja kućnih mačaka u odnosu na one koje žive u zajednicama. Naprimjer, u Japanu postoje „mačja ostrva“ gdje ove životinje žive u velikim grupama i bilo bi zanimljivo istražiti koliko se njihova društvena inteligencija razlikuje od drugih mačaka.
Na kraju, kao poruku doktorica Vitale ističe kako što više pažnje pridajete mački, to će ona više željeti provoditi vrijeme s vama. „Mislim da ljudi isuviše često nabave mačku i puste je da samo leži i da ne rade ništa s njom. Stvar je u istraživanju povezanosti i onoga što biste mogli raditi zajedno“, poručuje stručnjakinja.
(Emily Hanthes, NYT)
