„Radoslav Brđanin je izjavio da je prihvatljiv postotak ne-Srba u srpskoj državi 2%“, stoji u izmijenjenoj optužnici u predmetu broj IT-99-36-I Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. U ovom predmetu se sudilo Brđaninu kao predsjedniku Kriznog štaba nečega što se zvalo „Autonomna regija Krajina“ (ARK) i što je obuhvatalo općine Banju Luku, Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Bosansku Dubicu, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Prnjavor, Bosansku Krupu, Bosansku Gradišku, Teslić, Šipovo, Skender Vakuf i Čelinac.
U ovim općinama je, prema popisu iz 1991. godine, uz oko 570,000 Srba živjelo i oko 440,000 Bošnjaka i 103,000 Hrvata – dakle oko 540,000 ne-Srba. Prema Brđaninu, to je nekih 530,000 više od prihvatljivog broja. Prihvatljiv broj je, prema onih dva posto iz optužnice, bio ne veći od 11,000 i to je trebalo postići „progonima, deportacijama i hotimičnim lišavanjem života“, kao i ostalim metodama zbog kojih je Brđanin osuđen na 32 godine zatvora.
Drugi optuženi u ovom predmetu bio je Momir Talić, na početku rata član Kriznog štaba ARK kao komandant banjalučkog korpusa JNA a kasnije komandant Prvog krajiškog korpusa VRS. Ukratko, Brđanin je predstavljao civilnu, a Talić vojnu vlast u onom što zajednička optužnica protiv njih opisuje kao „uništavanje zajednica bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata“, odnosno „etničko čišćenje“, kako se prema međunarodnom pravu nazivaju pokušaji ostvarivanja onih Brđaninovih „prihvatljivih 2%“.
No, dok je Brđanin osuđen na kaznu od 32 godine zatvora koja je kasnije smanjena na 30 godina, Talić je preminuo prije izricanja presude i izbjegao zemaljsku pravdu. Nema nikakve sumnje da bi ga čekala slična ili veća kazna, budući da je Talić bio izvođač radova u čijem je projektovanju učestvovao Brđanin. I bio je nemilosrdno efikasan u tome.
Od rušenja džamija, preko zatvaranja i mučenja, do deportacija i masovnih ubijanja, te zataškavanja zločina – nema ratnog zločina i nema faze genocida u kojoj su Brđanin i Talić podbacili. Prema Gregoryu Stantonu, postoji deset faza genocida: klasifikacija, simbolizacija, diskriminacija, dehumanizacija, organizacija, polarizacija, priprema, izvršenje, istrebljenje i negacija. To je ono kako struka vidi metode dolaska do Brđaninovoj „prihvatljivih dva posto“ ne-Srba u srpskoj državi.
No, svjedočimo i jedanaestoj fazi – trijumfalizmu. Prošle je sedmice Momir Talić posthumno proglašen počasnim građaninom Banje Luke i čovjekom koji zaslužuje ključeve grada. Osim toga, postoji inicijativa da se jedna ulica u Banjoj Luci nazove po osobi koja je za zadatak imala da se u njoj i susjednim lokalnim zajednicama postotak nepoželjnog stanovništva svede na „prihvatljivih dva posto“.
Zašto Talić, i zašto sada?
Ovo definitivno izlazi izvan Stanonovih okvira i zaslužuje posebnu, jedanaestu kategoriju. Tim prije što se iz same zajednice nije čuo niti jedan jasan glas protesta protiv ove ideje, a u medijima iz RS koji su prenijeli vijest o Talićevom odlikovanju nije bilo niti riječi o onome zbog čega je on bio optužen i zbog čega bi – vrlo izvjesno – bio osuđen na dugogodišnju robiju. Ali, postavljaju se dva pitanja – zašto se upravo sada odlikuje ovaj haaški nesuđeni osuđenik, i zašto se odlikuje upravo on?
Javnost se nije naročito bavila traženjem odgovora na ova dva pitanja, a oni su jako bitni i objašnjavaju puno toga.
Najprije – zašto baš Talić? Odgovor na ovo pitanje je začuđujuće jednostavan – Talić je odlikovan isključivo zbog toga što vlast u RS ipak nema dovoljno petlje da odlikuje Ratka Mladića. Momir Talić je stoga bio dovoljno optužen da bi se njegovim odlikovanjem moglo trijumfalno slaviti ono što je on radio, a dovoljno neosuđen da bi mentalnom sklopu provokatora, kukavica i kalkulanata koji krasi režim Milorada Dodika dobro došao za eksploataciju i manipulaciju bez reperkusija koje bi sa sobom donijelo otvoreno slavljenje jednog presuđenog ratnog zločinca.
Drugo – zašto sada? Zašto se 30 godina nakon rata odlikuje osoba koja je, između ostalog, optužena i za genocid i saučesništvo u genocidu? Pa, vjerovatno zato što bi u svim razumnijim društvima jedna generacija bila dovoljna da se suoči sa zločinima i učini odmak od njih. U društvu čiji su arhitekti i građevinari bili Brđanin i Talić, jedna generacija je dovoljna da se ovi zločini zaborave, a da sjećanja na njih čak i među onima koji su ih lično činili potisne agresivna propaganda kombinirana sa falsificiranjem historije.
Zbog toga je danas Momir Talić počasni građanin Banje Luke, što na izvjestan način možda čini nepravdu prema Radoslavu Brđaninu i njegovoj porodici koja po istim kriterijima valjda također zaslužuje ključeve grada – bez obzira što je on ipak podbacio u nedosanjanom snu o „prihvatljivih dva posto“. Ali, tako to biva u društvu koje samo od sebe pokušava sakriti korijene zločina – završi se čak i u diskriminaciji zločinaca.
Takvo društvo daje sebi za pravo da postavi pitanje zašto se tri decenije poslije genocida u Srebrenici usvaja rezolucija koja poziva na obrazovanje i podizanje svijesti o zločinima, dok se ujedno ne pita zašto se trideset godina nakon rata kao najveći pravednik odlikuje čovjek koji ih je činio. Kao što to često biva, odgovori su upravo u pitanjima koja se ne postavljaju.
