U SUSRET PRVOM MAJU: Aktivistički burnout i odmor kao otpor

    Burnout ili „izgaranje“ postala je riječ koja se koristi svakodnevno. Svako malo čujemo kako neko govori da doživljava burnout, posla je previše, vremena premalo, „ne znam gdje mi je glava“. U susret Prvom maju, odnosno Međunarodnom prazniku rada, govorimo o aktivističkom burnoutu, u kontekstu poznate parole „odmor je otpor“, kako i da li se aktivisti i aktivistkinje odmaraju.

    Prema Međunarodnoj klasifikaciji oboljenja (ICD) koju vodi Svjetska zdravstvena organizacija, burn-out je definiran kao sindrom koji je rezultat hroničnog stresa na poslu, a karakteriziraju ga tri dimenzije: osjećaj manjka energije i iscrpljenosti, mentalno distanciranje od posla ili negativan osjećaj za posao, te smanjena profesionalna efikasnost. Simptomi i znakovi burnouta grupiraju se u kognitivne, emocionalne, somatske (tjelesne), bihevioralne i međuljudske.

    U privatnom sektoru, posebice u velikim kompanijama, statistički podaci o burnoutu su zastrašujući. Primjerice, prema anketi Deloitta na uzorku od 1000 osoba u Sjedinjenim Američkim Državama, 77% učesnika i učesnica u anketi iskusilo je burnout na svom trenutnom poslu, dok se ovaj postotak povećava među mlađom populacijom koja sve češće napušta zaposlenja upravo iz ovog razloga.

    No, aktivizam kao takav najčešće nije vezan za formalno zaposlenje, a općenito se tiče djelovanja s ciljem postizanja društvenih i političkih promjena. Aktivistkinja Mira Lieberman kaže da je aktivizam naša moralna dužnost, no šta kada aktivističko djelovanje uzrokuje burnout? U knjizi Hillary Rettig „Cjeloživotna aktivistkinja“, ona se osvrće upravo na ovu temu i aktivistički burnout definira kao čin nehotičnog napuštanja aktivizma ili smanjenje nivoa aktivizma, a kada se to desi aktivistima i aktivistkinjama određeni pokret i dolazeće generacije aktivista i aktivistkinja stagniraju, upravo zbog karaktera aktivizma koji naglašava povezanost s okolinom i zajednicom.

    Irski profesor aktivizma i ravnopravnosti s Univerziteta Maynooth, Laurence Cox, u svom radu o aktivističkom burnoutu i ličnoj održivosti, tvrdi da burnout u aktivizmu proizilazi iz svakodnevnog susretanja s traumom i takozvanom politikom nemoći vezanom za naše aktivističke napore. Citirajući Jane Barry i Jelenu Đorđević, Cox se osvrće na pitanje zašto dolazi do aktivističkog burnouta, a one u svojoj knjizi, iz razgovora sa aktivistima i aktivistkinjama zaključuju da uprkos brizi i stresu o količini aktivističkog posla koji mora biti obavljen, ta količina je univerzalno prihvaćena kao neizbježna, kao činjenica aktivizma.

    No, vraćajući se na prethodno spomenutu frazu odmor je otpor, moramo biti svjesne i svjesni da uz naš aktivizam moramo naučiti i metode borbe sa burnoutom i načine prepoznavanja istog. Cox dalje u svom radu navodi nekoliko nivoa strategija borbe protiv burnouta, a dijeli ih u grupe poput imenovanja problema (individualna i kolektivna svijest), lične i organizacijske strategije, koje se tiču zdravlja, osvrtanja na dešavanja, pa čak i prestanka s aktivizmom na neko vrijeme i shvatanja aktivizma kao radosnog i konstruktivnog iskustva ne nužno obaveze.

    O važnosti odmora razgovarale smo sa bosanskohercegovačkim aktivistkinjama za ljudska prava Lejlom Huremović i Vildanom Džekman, te indijskom aktivistkinjom za palestinsko pitanje i prava djece, Anam Hilaly.

    Lejla na ovu temu za naš portal kaže: „Nekako uz karakter aktivista/kinja obično ide zatrpavanje aktivnostima, rad više stvari u isto vrijeme, obično poslije svojih primarnih poslova, što automatski znači oduzimanje vremena za odmor. Veliki je izazov borba sa pregorijevanjem kada ste aktivista/kinja, naročito jer uvijek ima nešto što još možete uraditi.“

    Sličnog je stava i Vildana, predsjednica Udruženja žena „Napravi razliku“ koja kaže kako smatra da se, kako sama riječ kaže aktivne, aktivistkinje ponekad zaborave u svom aktivizmu, dok im tijelo ne pošalje signale da nešto nije u redu: „Mišljenja sam da aktivisti, a osobito aktivistkinje trebaju naučiti kako se odmarati kako bi prevenirali pregorijevanje. Aktivizam je žar i adrenalin koji te nosi, jako je teško osvijestiti aktiviste i aktivistkinje da je odmor sasvim poželjan i da ako ne odmorimo naše tijelo nećemo moći “dalje” i “brže” kako smo naučili/e“.

    Anam se osvrnula na lično shvatanje burnouta, te kaže da je za nju svaki potencijalni burnout proizilazio iz činjenice da shvati koliko smo beznačajni kao osobe i kako su naši zahtjevi često vrlo lako odbačeni, posebice naglašavajući otežavajuću okolnost činjenice da je žena globalnog juga, pa je svjesna da se njeni stavovi često smatraju „manje važnim“.

    O tome šta je najvažnije u borbi s ovim problemom Lejla Huremović zaključuje:

    „Krucijalna je za aktivistički staž i zdraviji pristup i životu ali i aktivizmu. Bez odmora nema ni otpora, to sam naučila kroz svoj prvi burnout, a kasnije i kroz psihoterapiju.“

    Vildana Džekman za kraj poručuje kako moramo paziti i na pravo na odmor naših saradnica i saradnika, ali i planirati svoje vrijeme: „Sjećam se jedne prilike kada sam otišla na odmor bila sam poprilično anksiozna kako ću ostaviti neke stvari nezavršene, a koleginica mi je rekla “sve će te sačekati, ne brini”, tako se i desilo. Moramo naučiti da naše koleginice i kolege ne cimamo na godišnjim odmorima, vikendima bez obzira na pritiske od posla i rokova. Dobro planiranje vremena znači planirati i vrijeme za odmor.“

    „Odmor postaje ključan kako bi se napunile energetske baterije i kako bismo se vratile u aktivizam.  Ovaj odmor svakako nije u vidu kognitivne disonance, to je vrsta radikalne brige o sebi. Moj set za njegu sastoji se od dobre hrane, antiimperijalističkih mimova i pronalaženja humora u cionističkoj retorici ovih dana. Ništa od ovoga me ne udaljava od moje borbe nego me održava u njoj“, zaključila je Anam Hilaly.

    Iz primjera ovih aktivistkinja i onoga što je dostupno u literaturi vidimo kako je aktivistički burnout globalno pitanje, a prije Prvog maja, praznika rada, želimo još jednom podvući važnost odmora kao vida otpora i vida aktivizma. Budućnost ovisi o nama, ponašajmo se u skladu s time.

     

    Socijalne mreže

    6,325LjubiteljiSviđa mi se
    402SljedbeniciPratite
    294SljedbeniciPratite
    1,690PretplatniciPretplatite se

    Pretplatite se

    Povezani članci

    AEDES ALBOPICTUS: Opasni azijski tigrasti komarac

    Piše: Husein Ohran Jedna od najozbiljnijih posljedica klimatskih promjena jeste...

    NAŠE BLAGO: Bh. autohtone domaće životinje

    Piše: Husein Ohran Bosna i Hercegovina je zemlja koja se...

    “Eco-friendly” goveda

    Piše: Husein Ohran Iako mnogima ovaj podatak nije poznat –...

    Kako naša ishrana utiče na globalno zagrijavanje?

    Piše: Husein Ohran Očekuje se da će do 2050. godine...