Trebale su četiri godine, skoro pola miliona maraka i zahtjev za isključenje plina pa da se postavi pitanje opravdanosti troškova koje proizvodi održavanju spomen-vatre na Vracama. Za one koji slabije prate prizemna politička prepucavanja u Sarajevu, nedavno je u javnost dospjela vijest kako je nadležno kantonalno ministarstvo tražilo isključenje plina za ovaj spomenik zbog enormnih troškova, što je okinulo diskusiju oko krivice za isključenje, nakon čega je počelo prebacivanje loptice između stare i nove vlasti, što je opet dovelo do međusobnih optužbi na kvazi-ideološkoj ravni i nadmetanja u ispraznom manifestnom antifašizmu, da bi cijela stvar završila obračunom nekadašnjeg i sadašnjeg ministara statusima na facebooku, te kompromisnim prijedlogom gradonačelnice za smanjenje troškova i njihovu podjelu između grada, općina i ministarstva.
Ovo je ukratko ono čime se javnost zabavljala dok su se razni nosioci vlasti ponovo fokusirali na poentiranje u međusobnim okršajima, umjesto da sami sebi postave prava pitanja i pronađu prave odgovore na njih. A pravo pitanje nije „treba li Sarajevu spomenik antifašizmu“ nego treba li mu vlast koja vodi računa o resursima kojima upravlja, koja razmišlja dugoročno, koja nije zaglavila u prošlosti nego ima neku viziju budućnosti, i koja generalno zna šta radi.
Nakon što je objavljeno kako je godišnja potrošnja plina za spomen-vatru na Vracama iznosila 130,000 KM godišnje, i nakon što je postalo jasno kako je ta cijena neopravdano visoka, došlo se do rješenja kroz zamjenu plamenika, što bi trošak trebalo spustiti na prihvatljivijih 36,000 KM godišnje. Ali, da li će iko građanima objasniti kako to da niko do sad nije primijetio tako nerazumnu potrošnju i sa kakvom se nonšalantnošću dopustilo da barem 300,000 KM javnog novca doslovno izgori i ode u zrak?
Svako ko ima iskustva sa korištenjem plina zna da jedno domaćinstvo u najhladnijim mjesecima na plin izdvaja oko 400-500 KM, po trenutnim rekordnim cijenama. Kada bi, dakle, trideset domaćinstava neprestano tokom cijele godine koristilo plin pri maksimumu potrošnje ne bi uspjeli potrošiti onoliku količinu koja sagori jedan plamenik na Vracama! Dakle, ovaj plamenik je doslovno sagorijevao budžetski novac trošeći više plina nego čitava stambena zgrada sa trideset stanova i usput praveći neprihvatljivu emisiju ugljen-dioksida.
Grubom računicom je lako izračunati kako 130,000 KM odgovara količini od oko 120,000 m3 plina. U periodu od četiri godine, to je oko 480,000 m3, ili da računica bude još grublja i da sa njom budemo na sigurnoj strani tačnosti zaokružimo ovu zapreminu na 450,000 kubika.
Prema lako dostupnim podacima, sagorijevanjem jednog kubika prirodnog plina u atmosferu se oslobađa oko 2.2 kg CO2. Pomnožimo li 2.2 kgCO2/m3 sa potrošenih 450,000 m3 dobićemo odgovor na jedno pitanje koje se niko u navodno ekološki osviještenim vlastima općine, grada, kantona, entiteta i države u ovakvim situacijama ne sjeti pitati, a to je pitanje karbonskog otiska koje se u modernom svijetu postavlja na svakom koraku. Dakle, u protekle četiri godine je vatra na Vracama nebrigom nadležnih u atmosferu ionako prezagađenog grada ispustila 990,000 kg CO2 – hiljadu tona čistog otrova!
Da i ovo prevedemo u razumljivije brojke… Prema tvorničkim specifikacijama, Golf 5 sa 1.9 litarskim dizelskim motorom, koji predstavlja neki prosjek starosti i tipa vozila na našim cestama, ispušta 135 grama CO2 po pređenom kilometru. Uzmemo li nekog ko zbog posla i drugih obaveza pravi dvadesetak kilometara po gradu dnevno, odnosno oko 7,000 km godišnje, sračunaćemo da je takav korisnik odgovoran za emisiju oko tone ugljenog dioksida svake godine, što će reći da vatra na Vracama koja godišnje ispusti 250 tona pravi karbonski otisak kao 250 automobila u prosječnim uslovima korištenja u Sarajevu!
Dakle, imali smo spomenik u formi obične plinske ringle koji je zbog nemara trošio više plina nego trideset domaćinstava i zagađivao okolinu kao 250 automobila, koji je spržio bar 300,000 KM više nego što je trebao i najbolje rješenje do kojega se došlo je zamjena plamenika koji će trošak spustiti sa 130,000 na 36,000 KM. Da i ne postavljamo pitanje odgovornosti za dosadašnje troškove koje će se svejedno izgubiti u četvorouglu općine – grad – kanton – entitet, moramo se zapitati da li je stvarno najbolje do čega možemo doći to da zamijenimo jedan plamenik drugim koji će trošiti „samo“ kao osam domaćinstava i zagađivati zrak kao sedamdeset Golfova?
Mnogo je pitanja koja se ovdje mogu postaviti… Za početak, da li možemo priuštiti antifašizam koji se iskazuje na ovakav način i da li smo, ustvari, toliko ideološki i idejno siromašni da ne možemo doći ni do čega boljeg? Da li smo poput one domaćice koja je odsijecala krajeve kobasica pri kuhanju samo zato što je to isto radila i njena mati, a koja je isti postupak naslijedila od svoje nene koja nije imala dovoljno široku tavu u koju bi mogla stati cijela kobasica?
Očito je da onaj ko je nakon pauze od 27 godina ponovo upalio plamen na Vracama nije vodio računa o boljim rješenjima i kako je cijela stvar samo odraz iste nostalgije za prošlošću zbog koje nam i dan-danas proizvode na televiziji reklamiraju likovi iz Audicije i Nadrealista. Svako razuman će reći kako je plamen na Vracama anahrona stvar koja previše košta, previše zagađuje, i koja se može zamijeniti nečim modernijim, ekonomičnijim, energetski efikasnijim a sigurno i impresivnijim od običnog plinskog plamenika.
Za skoro pola miliona maraka koliko je sprženo u atmosferu se sigurno moglo doći do boljih rješenja koje današnje tehnologije otvaraju, poput čudesa koje se rade LED rasvjetom ili čak hologramima. Ali, za to je potrebno imati nešto više od manifestnog antifašizma i svijest da je i sam antifašizam dinamična stvar čiji se ciljevi vremenom mijenjaju. Na kraju krajeva, sve i da nije do troškova i zagađenja i zadržimo li se čisto na ideološkoj antifašističkoj ravni – ne bi li čisti čin antifašizma bilo i historijsko NE Putinovom plinu, gdje god to bilo moguće?
