Velikom broju ljudi je poznata priča o tome kako je Rosa Parks označila početak pravne borbe za prava Afroamerikanaca u Alabami, nešto manje je onih koji znaju pozadinu i detalje te borbe, ali gotovo niko ne zna za neke ljude koji su svojim radom osigurali da ona bude uspješna. Jedan od tih ljudi bio je i Edgar Daniel Nixon, aktivista Nacionalne asocijacije za napredak obojenih ljudi (National Association for Advancement of Colored People – NAACP) i sindikalista bez kojeg čuveni bojkot autobusa u Montgomeryju, glavnom gradu države Alabama, ne bi bio moguć.
Nixon je rođen na današnji dan, 12. jula 1899. godine, zahvaljujući segregacijskim zakonima je završio samo dva razreda osnovne škole nakon čega je radio kao nosač na željezničkoj stanici. Napredovao je do mjesta stjuarda u prestižnim „Pullman“ spavaćim vagonima, što je bilo dobro plaćeno radno mjesto koje je podrazumijevalo egzistencijalnu sigurnost i mogućnost stalnih putovanja. Nixon je bio jedan od organizatora sindikata stjuarda i nosača koji je brojao hiljade ljudi.
To je bilo vrijeme segregacijskih zakona po principu „jednaki ali odvojeni“, što je teoretski crncima omogućavalo ista prava kao bijelcima dok god su odvojeni, ali u praksi ta prava nisu bila ni približno jednaka pa su ustanove namijenjene afroameričkim korisnicima redovno bile uskraćene u finansiranju, u njima su vladali loši uslovi i nisu se mogle porediti sa bjelačkim.
Segregacija je bila najočiglednija u javnom prijevozu kojeg su većinom koristili crnci ali nisu mogli raditi kao vozači, morali su se voziti u stražnjem dijelu autobusa, ustupati svoja mjesta bijelcima, bili su često meta napada, a bijeli vozači su ih često zakidali za kusur ili su ih ostavljali na stanicama nakon što bi im naplatili karte (crnci su morali platiti kod vozača na prednjim vratima, zatim izići i ponovo ući na zadnja, a vozači bi često u međuvremenu jednostavno produžili dalje). Nixon i lokalna organizacija NAACP koju je predvodio odlučili stati tome u kraj.
Iako većina ljudi odbijanje Rose Parks da ustupi svoje mjesto u autobusu doživljava kao spontani čin pobune pojedinca protiv sistema, to nije bilo tako. Ovaj čin je brižno planiran i pripremljen kako bi Nixon i NAACP imali osnov za tužbu protiv vlasti, a Rosa Parks – tadašnja sekretarica lokalne NAACP – je pažljivo odabrana kao udata i zaposlena žena, sa ugledom u zajednici, za koju se nije mogla vezati ama baš nikakva kompromitirajuća pojedinost.
„Morao sam biti siguran da će to biti neko s kim mogu pobijediti,“ rekao je kasnije Nixon. Zbog toga je i propustio da iskoristi par sličnih incidenata, jer Rosa Parks nije bila prva koja se usprotivila segregaciji. Prije nje je to u Montgomeryju učinila Claudette Colvin ali ona je bila nevjenčana tinejdžerka u trudnoći zbog čega se Nixon plašio da zajednica neće stati iza nje, a iz želje da osigura stopostotnu podršku javnosti odbacio je i još nekoliko skoro savršenih kandidatkinja koje su dolazile iz porodica u kojima je bilo alkoholizma ili drugih poroka. Nije smjelo biti greške i zadatak je dobila Rosa Parks, sa svojim savršenim imidžom radnice i supruge iz čestite porodice.
Ostalo je historija: nakon što su je podržali majka i suprug, prvog decembra 1955. Parksova je po planu odbila ustati bijelom putniku u autobusu, vlasti su je uhapsile, Nixon je platio kauciju za njeno puštanje i počeli su sudski procesi koji na lokalnom nivou nisu imali uspjeha ali je na kraju federalni sud u novembru 1956. godine presudio kako je segregacija u autobusima neustavna i kako krši odredbu o jednakosti 14. Amandmana na Ustav Sjedinjenih Američkih Država. Rosa Parks je postala nacionalna ikona borbe za ljudska prava ali čovjek sa planom iza njene akcije bio je E. D. Nixon.
Sve vrijeme trajanja sudskog procesa, on i njegovi saborci iz NAACP uključujući brojne crnačke pastore i propovjednike poput Martina Luthera Kinga Jr. su postavili zahtjeve pred autobusnu kompaniju i otpočeli sa organizacijom njenog bojkota. Iako se očekivalo da će bojkot trajati kratko, on je potrajao duže od godinu dana – čak 381 dan! Uzalud su bile prijetnje, pritisci, zastrašivanja, policijska sila – afroamerička zajednica Montgomeryja nije odustala i izdržala je u otporu.
Na posao su išli pješice ili su organizovali prijevoz vlastitim vozilima, a autobusni prijevoz je propadao jer su crnci činili tri četvrtine njegovih korisnika. Kompanija je bila na rubu propasti, vlasti su bile očajni a pritisak na lidere bojkota je rastao. U januaru 1956. bomba je eksplodirala u blizini kuće Martina Luthera Kinga Jr., a prvog februara je meta bombaškog napada bila Nixonov dom.
No, 5. juna 1956. godine, tročlano vijeće Okružnog suda je presudilo kako je segregacijski zakon neustavan, da bi ovu presudu potvrdio i Vrhovni sud pet mjeseci kasnije. U decembru je Vrhovni sud i odbio žalbu grada Montgomeryja i savezne države Alabame da ponovo razmotri svoju odluku i konačno, 20. decembra 1956. izdat je nalog da se izvrši desegregacija javnog prijevoza u Alabami.
Nakon uspjeha bojkota u Montgomeryju pokret boraca za ljudska prava i prava glasa Afroamerikanaca dobio je snažan vjetar u jedra koji će srušiti zakonsku segregaciju i u ostalim segmentima društva, iako će se na efekte njenog dokidanja čekati godinama. Jedan od lidera bojkota, Martin Luther King Jr., postat će najprepoznatljivije lice borbe za građanska prava Afroamerikanaca i dobitnik Nobelove nagrade za mir za svoj angažman u nenasilnoj borbi za rasnu jednakost. O Nixonu je King rekao: „On je jedan od glavnih glasova crnačke zajednice u polju građanskih prava, i simbol nada i želja dugo potlačenog naroda države Alabame.“
Za svoje djelo Edgar Daniel Nixon je dobio nagradu Walter White, najvišu nagradu NAACP, a umro je u Montgomeryju 25. februara 1987. godine.
