Prošlo je čak 19 godina od potpisivanja Bolonjske deklaracije čiji je krajnji cilj predstavljalo unapređenje procesa studiranja, ali i standardizaciju koja donosi brojne olakšice bh. akademskom društvu. Bosna i Hercegovina je objeručke prihvatila i ratifikovala ovu deklaraciju, te se obavezala da će sve zahtjeve u bolonjskom procesu ispunjavati. Zemlje hibridnih i nedemokratskih režima koje svoju tranzicijsku krizu kriju iza zavjesa ratifikacije bezbrojnih dokumenata, zaključaka, prijedloga i deklaracija dovode u pitanje održivost samog sistema, jer se kuća uvijek od temelja gradila. Dok naše društvo i njihovi predstavnici usiljenim osmijehom dočekuju još jedan dokument koji treba da se potpiše, Bosna i Hercegovina iza sebe broji na hiljade ratifikacija, koje bi, reklo bi se, pružilo privid ideala demokratije. „Nema gorih ljudi od onih koji se protive prosvjećenju i obrazovanju naroda. Takvi, da mogu, i sunce bi ugasili“, izrekao je Dositej Obradović, ne znajući da će kognitivna deprivacija biti otrovana pogača na stolu pod najezdom gladnih stomaka na postkonflifktom Balkanu.
Kako visokoobrazovni sistem u Bosni i Hercegovini je dobio sve resurse za pariranje svjetski znanim univerzitetima, tako je akademska zajednica, kao kolijevka kritičke misli i razvoja društva, odmah se prihvatila zadatka i unaprijedila svoje kompetencije u cjelini. Ili? Ili je fokus stavila na druge prioritete? Pretpolitička zajednica, diskurs koji nam se nameće kao pežorativ našeg nasljedstva i političke kulture koju smo vijekovima gradili, mrsi konce u disperziji odgovornosti, ali i individualnoj ulozi svakog pripadnika akademskog društva po principu:
Radi tako da maksima tvoje (samo)volje ti donese što više koristi sa što manje znoja.
Sarina Bakić, profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, u razgovoru je istakla da je akademska zajednica od početka svog postojanja imala odgovornost da pruža znanja, sposobnost kritičkog mišljenja, ali i da pruži jasan odgovor na agense poremećenih vrijednosti u društveno-političkom kontekstu.
Akademska zajednica nema pravo da ćuti na bilo koji problem u BiH, od političkog, kulturnog, ekonomskog, socijalnog ili bilo problem bilo koje javne prirode , jer mi smo vrednovani svojim znanjem i svojim naučnim zvanjem za kompetencije da kažemo da je nešto problem. Ali, naravno, odgovornost unutar akademske zajednice je individualna po pitanju razumijevanja zvanja i misije ka kojoj smo orjentisani. Akademska zajednica ne smije bježati od odgovornosti za stanje u bh. društvu. Da li se dovoljno ne umrežavamo, da li, u krajnjem slučaju nemamo iste ciljeve, iste motivacije, da li je problem u strahu? Da li je problem u opštevladajućem konformizmu koji vlada naročito u BiH? Ovaj konformizam dovodi do nedostatka motivacije da se izađe iz okvira i iz većine i onda se bez razmišljanja uklapamo u kolektivno sivilo.
„Mi imamo pokušaje pojedinca ili pojedinki sa određenih fakulteta da djeluju i rade, da proizvode kritičko mišljenje, da istupaju u javnosti. Ali oni često bivaju sankcionisani od sistema. Njih režim ućutka jer kritična masa nije poželjna. U Banjaluci ne samo da nemate akademsku zajednicu, vi nemate ni kulturne ni prosvjetne radnike koji bi propitivali društvene probleme, niti se studenti uče da budu nosioci razvoja ovog društva“, zaključila je Milica Pralica, aktivistkinja Udruženja građana „Oštra Nula“, ali i bivša studentkinja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci.
U kom formatu akademska zajednica nastupa u javnosti, profesorica Bakić komentariše da ova kategorija se nije ućutkala, ona je vrlo prisutna u javnom prostoru, ali je sadržaj i cilj te prisutnosti odvajkada veoma upitan. „Plašim se da u cjelokupnom društveno-političkom kontekstu akademska zajednica potpada pod političke uticaje koji nisu dobri za njenu nezavisnost, za njenu slobodu i samim tim nas ograničava da javno djelujemo kao intelektualci, kao akademski građani, kao naučnici i da dajemo rezultate u poboljšanju situacije za koju nemam ništa lijepo da kažem.“
Dok studenti kucaju od kabineta do kabineta fakulteta kako bi dobili pisma preporuke kao kartu za bijeg bez osvrta, akademici i profesori na univerzitetima ponosno potpisuju peticiju podrške za partijskog paterfamiliasa ili se kriju iza bijelih kragni i vela ljevičara kako bi dehumanizovali i diskreditovali studentice na najsvirepiji način. Ipak se odlučuju borbu na drugom frontu, sa suprotne strane. Prepreke strukturne i vrijednosne prirode poput crva izjele su i carstva, a slobodni um vješto je deratizovao štetočine koje su bile opasnost njegovoj iskonskoj svrsi. Na pitanje koliko je akademsko društvo spremno na otpor nismo dobili odgovor. Nad glavom nam „vise“ 14 ključnih prioriteta, Evropska konvencija o ljudskim pravima, Bolonjska deklaracija i tomovi dokumenata, zaključaka, prijedloga i deklaracija koji čekaju svoje usidrenje na ovom trusnom tlu.
„Mislim da studente ne treba potcjenjivati, oni su naša snaga, a mi profesori moramo da budemo primjer studentima o tome kako se misli i promišlja, ali i da njegujemo jednu nepoželjnu kategoriju u BiH, a to je kritičko mišljenje“ – kazala je profesorica Bakić.
Dok čekamo promjenu, budimo ta promjena. Promjena je neprestana, kao i naša borba. Iako je Crveni univerzitet pocrvenio, kako naše sagovornice poručuju, feniks nikad nije zakasnio.
Piše: Nevena Zelenika
