Kad smo zadnji put razgovarali s nekim o emocijama?

    Sredinom prošle sedmice, u ranim jutarnjim satima, pripadnici Gorske službe spašavanja Kantona Sarajevo su iz Miljacke izvukli tijelo djevojke koja je odlučila da svoje brige i život utopi u rijeci. Djevojke od 25 godina. Kćerke. Majke. Sestre. Dvadeset i pet godina.

    Vijest da je mlada djevojka oduzela sebi život je odjeknula u medijima, samo par sati nakon što je njeno tijelo izvučeno iz nabujale i brze rijeke. Društvene mreže su bile zatrpane izrazima saučešća porodici i onog našeg klasičnog žali Bože mladosti.

    Ne. Žali Bože što je mentalno zdravlje u našem društvu tema ismijavanja. Žali Bože što osobe koje se bore sa problemima, u svojoj glavi se osjećaju kao sami na cijelom svijetu. Ne govore prijateljima o tome. Ne govore porodici. Ne govore poznanicima. Samo oni i njihove misli. Ne zatraže stručnu pomoć jer će ih to isto žali-Bože-mladosti društvo ismijavati.

    „Ma ‘ta će on/a, lud/a.“

    „Kakav psiholog, kakav psihijatar, to je samo za one nenormalne.“

    „Šta ima ideš psihologu, u moj vakat toga nije bilo, radi nešto korisno pa nećeš imati kad misliti o toj nekoj depresiji“.

    Ovakve i slične rečenice su karcinom našeg mentaliteta. Zaostalog, nerazvijenog, bolesnog mentaliteta. Život je jedan. Pun izazova, padova, turbulencija, problema. Ali je jedan. I činjenica da se on okonča jer neko nije smio/mogao/želio zatražiti stručnu pomoć me evo danima proganja. Kao društvo smo zakazali. Dobro zakazali. Kada vidimo nekoga nasmijanog, mislimo da je ta osoba sretna. Možda nije. Nekoga pitamo Kako si? samo kada su fizički bolesni. Ne pitamo u svakodnevnoj komunikaciji jer eto, podrazumijeva se da su dobro.

    Ne podrazumijeva se.

    Ne moramo mi shvatati nečije probleme. Ne moramo shvatati razloge i uzroke depresije, anksioznosti. Ono što trebamo, ono što moramo, je da povedemo malo više računa o ljudima oko nas. Da govorimo o značaju mentalnog zdravlja. Da promovišemo aktivnosti koje služe kao ispušni ventil. Da promovišemo razgovor. Razgovor o problemima. Razgovor o brigama.

    Otuđujemo se od vlastitih prijatelja, članova porodice, radnih kolega, zatvaramo se u sebe. Ne razgovaramo s njima, ne iznosimo brige i probleme. Nemamo sigurnu, mirnu luku kao utočište. Rame za plakanje. Roditelji, molim vas, razgovarajte sa svojom djecom, koliko god oni imali godina. Pričajte s njima, kako su proveli dan, da li ih je nešto potreslo, iznerviralo. Naglasite kako uvijek mogu potražiti savjet od vas i da će uvijek dobiti razumijevanje. Prijatelji – isto važi i vas.

    Mentalno zdravlje ne smije biti tabu tema.

    ____________

    Dom zdravlja Kantona Sarajevo – Centar za mentalno zdravlje

    • 033/292 582 i 292 698 (psiholog)
    • 033/292 579 (socijalni radnik)
    • 033/292 581 (psihijatar)

    Psihološko savjetovalište: 062/197 603

    Centar za zaštitu mentalnog zdravlja Banja Luka

    • Kontakt telefon CZMZ: 051/230-240 (Centrala)
    • Mobilni telefon za savjetovanje: 065/560-759

    Skype savjetovanje: adresa za skype: CZMZ Banjaluka

     Dom zdravlja Mostar – Centar za mentalno zdravlje

    Centar za mentalno zdravlje Brčko

    • + 387 49 217 328

    Piše: Emina Mušija

     

    Socijalne mreže

    6,325LjubiteljiSviđa mi se
    402SljedbeniciPratite
    294SljedbeniciPratite
    1,690PretplatniciPretplatite se

    Pretplatite se

    Povezani članci

    AEDES ALBOPICTUS: Opasni azijski tigrasti komarac

    Piše: Husein Ohran Jedna od najozbiljnijih posljedica klimatskih promjena jeste...

    NAŠE BLAGO: Bh. autohtone domaće životinje

    Piše: Husein Ohran Bosna i Hercegovina je zemlja koja se...

    “Eco-friendly” goveda

    Piše: Husein Ohran Iako mnogima ovaj podatak nije poznat –...

    Kako naša ishrana utiče na globalno zagrijavanje?

    Piše: Husein Ohran Očekuje se da će do 2050. godine...