PIŠE: Hajrija Osmanhodžić
Budi svoj/a! Rečenica koju svi ponavljamo posebno kada prolazimo kroz neki životni izazov, i onda iznenada svi je počinjemo ponavljati kao ludi, „Budite svoji“, ili ona najgora rečenica „Budite svoji jer svi drugi su zauzeti“. Slušajući ove rečenice počinjem dobivati osjećaj kao da živim u najnovijem Barbie svijetu, gdje ja stojim nasmijana i super sretna, dok se iza mene nalazi kuća u plamenu. To je jedan od opisa društvenih mreža, ili općenito našeg društva. Budi svoj u granici koju ti društvo dopušta, ili u onaj „tor“ u koji te smjesti.
Društvo u Bosni i Hercegovini to najviše voli, uzima jedan tvoj identitet i na osnovu samo njega smjesti te na određeno mjesto, ne moraš ti biti svoj, oni će ti reći ko si ti. Apsolutno nije bitno koliko ti svojih identiteta imaš, koja su tvoja interesovanja, nemoj o tome misliti, bitan je jedan identitet, za ostalo će se pobrinuti drugi. Oni će ti reći ko si ti, i šta da misliš, ali ipak budi svoja. Na osnovu tvog jednog identiteta oni će napraviti sve ostale, tvoje mišljenje, uvjerenja, stavove, koga moraš da voliš, a koga da mrziš, čiju slobodu treba uzimati, a kome je treba davati, ali ti moraš biti svoja na način na koji to društvo želi.
Prolazeći lično kroz razna smještanja na osnovu raznih stereotipa koji ljudi imaju prema meni, na osnovu mojih interesovanja, i ljudi koji ih apsolutno ne shvaćaju, te stalnom borbom protiv primitivizma oko sebe i ograničenosti pojedinih osoba, ova rečenica objavljena na Instagramu od nekog poznatom motivacijskog govornika mi je uvijek bila kliše i smiješna. Dolazeći iz malog grada u kojem glavni sud donose svi, od mahale, rodbine, prijatelja, škole, i svi koji te poznaju od tvog pradjeda koji je rođen u vrijeme Austro-Ugarske do svih mogućih rođaka i rodica do desetog koljena. Kod svih njih ti imaš mjesto koje su ti oni dali, to je tvoja uloga i ne možeš se iz nje izvući, jer ti si „naša“, a kada si „naša“ i moraš se ponašati kao mi, jer mi smo svi isti.
Da li mogu biti naša i u isto vrijeme biti svoja? Ako kažem svoje mišljenje i ako ne radim ono što svi „naši“ žele, da li prestajem biti „naša“ i postajem biti svoja? Toliko su svi željno htjeli da budem njihova, da sam ja izgubila sebe. Potpuno sam se zanemarila da bih se prilagodila drugima, da bih postala kao oni, da bih postala njihova. Sva svoja interesovanja, svoje stavove i razmišljanja sam stavila po strani, jer se ne uklapa u razmišljanja drugih. Sve dok više nisam mogla biti njihova, početak studiranja mi je pomogao da to polako prestanem.
Rad na izložbi o Karimu Zaimoviću, učenje o njegovom radu, djelu i o njegovom životu, dao mi je nevjerovatnu volju i inspiraciju, da koliko god zvučalo kao klišej, budem svoja. Zaimović se od ranog djetinjstva na svoj način izdvajao od drugih, preko svojih interesovanja do svog načina razmišljanja. Razni utjecaji koji su bili oko njega nisu ga promijenili, čak i u najtežem periodu rata on je pisao, radio, i bio ono što on jeste, ništa ga nije moglo podvrgnuti da prestane biti svoj.
Jedan od najdražih priča koje sam čula od njegovih prijatelja i porodice je bila ta da su svi koji su izlazili iz Sarajeva tokom okupacije donosili osnovne potrepštine za život, dok je Zaimović donosio stripove, kasete, i sve ono što ga je zanimalo najviše. Čitajući njegovu zbirku priča „Tajna džema od malina“, uvijek sam razmišljala kako njegov način pisanja i teme o kojima je pisao ne sliče djelima niti jednog pisca sa Balkana.
U mnogo slučajeva kada čitam neko djelo primijetim kako neki pisci podsjećaju jedni na druge po stilu i načinu pisanja, ali čitajući „Tajnu džema od malina“, djelo koje ne podsjeća niti bilo na jedno drugo, i stil pisanja koji je jedinstven, originalan, nisam imala taj osjećaj – jednostavno to je Karim Zaimović. Svi smo mi originalni, ali teško je da postanemo to, tek kada smo svoji možemo biti originalni, i možemo biti mi, niti „naši“, niti „tuđi“, samo svoji.
Jedna je od stvari koje sam naučila istražujući djelo Karima Zaimovića, jeste da naučim kako biti svoja. Uz to dolazi i jedna jako bitna stvar, a to je da se moramo okružiti ljudima koji nas potiču da budemo svoji. Radeći kao volonterka na ovom projektu bila sam okružena talentovanim i kreativnim ljudima, koji su svoj posao radili s toliko motivacije i strasti da bih se radovala svakom odlasku i radu na ovom projektu. Uživala sam, upoznala sam predivne ljude i bila mi je velika čast raditi s njima, ovu poruku koju sam naučila od Karima Zaimovića ne bih mogla naučiti i primijeniti da nije bilo njih, koji su me „tiskali“ da budem to što jesam, i da napokon kažem bez i malo straha ono šta ja zapravo mislim, a ne ono što se očekuje da kažem.
