U decembru su se građani Vogošće smrzavali, a odgovornost za njihove hladne radnike se prebacivala sa preduzeća nadležnog za grijanje na kantonalnu vladu i obratno. Ministar komunalne privrede je uhapšen u novembru, a neizvjesnost oko preuzimanja nadležnosti za njegov resor trajala je duže od mjesec dana. Januarske snježne padavine donijele su neočišćene i zaleđene trotoare, a samo sretna okolnost jugovine je učinila da takvo stanje ne potraje duže nego što bi bilo podnošljivo.
U svakom slučaju, od grijanja, preko problema sa parkiranjem, pa do neočišćenih trotoara jedna stvar je neporeciva – vlast u Sarajevu ima hroničan problem sa funkcionisanjem javnih preduzeća i pružanjem usluga građanima. To je i direktno i indirektno potvrdio stručni saradnik za odnose sa javnošću Kantonalnog javnog komunalnog preduzeća „Rad“ u svom jučerašnjem gostovanju na televiziji N1.
Naime, gospodin je jednostavno zaključio kako su očekivanja građana prevelika. I tako smo, nakon što smo godinama slušali najave o „pametnom gradu“, novim tehnologijama, racionalizaciji i modernizaciji javne uprave i javnih preduzeća, došli na nivo na kojem se očekivanje da trotoari budu prohodni smatra prevelikim.
Činjenica je da su iz Hitne pomoći KS saopćili kako su posljednjih dana imali povećan broj pacijenata sa lomovima, što je posljedica padova na zaleđenim ulicama i trotoarima. Ali, prema glasnogovorniku „Rada“ kojem ne možemo zamjeriti što samo radi svoj posao – a to je da pokuša naći izgovore zbog čega njegovo preduzeće ne radi svoj – ovi ljudi su očito imali prevelika očekivanja da, naprimjer, odu do pekare i vrate se čitavih kukova ili podlaktica.
(Ne)nadležnosti i prioriteti
Naravno, uslijedilo je klasično objašnjavanje o nadležnostima i nenadležnostima. Postoje operativni planovi i programi, postoje prioriteti i sve je to jasno razumljivo. Međutim, logično je i da građani postave pitanje kako su ti prioriteti poredani kada par dana nakon snježnih padavina nisu bili očišćeni ni trotoari na najfrekventnijim pješačkim stazama, poput „ćilima“ u gradskom parku.
I za to postoji objašnjenje, odnosno opravdanje: mehanizacija se ne može angažirati na svim trotoarima jer postoje barijere, visoki trotoari, žardinjere, stubovi… I naravno, i ovdje se pitanja nameću sama od sebe.
Za početak, mehanizacija nije bila korištena ni na najširim i najpristupačnijim trotoarima pa se valja zapitati zašto je to bilo tako. Zatim se postavlja i zdravorazumsko pitanje – da li je iko prilikom postavljanja tih spornih žardinjera i stubova vodio računa o njihovom utjecaju na prohodnost i pristupačnost? Na kraju, prepreke mehaničkom čišćenju su postojale i ranije – upravo zbog toga se na takvim mjestima koristi ručno čišćenje koje je ovog puta izostalo.
Iz „Rada“ kažu kako su radnici čistili snijeg, ali „nažalost, zbog snijega koji je padao konstantno, nisu mogli da obave one zadatke u onoj mjeri koliko se očekivalo“. Naravno da niko ne može okriviti djelatnike „Rada“ kad snijeg pada brže nego što ga oni mogu stići očistiti, ali niko od medija i građana koji su kritikovali odgovor nadležnih na snijeg u Sarajevu nije mislio na to – govorilo se o snijegu koji se dobrano odomaćio na tlu i ledu koji se uhvatio po trotoarima. Ili su se možda trotoari ledili brže nego što je „Rad“ uspijevao posipati so?
Kad smo već kod soli, rečeno je i kako se neki mostovi ne mogu posipati klasičnim posipnim materijalom budući da predstavljaju nacionalne spomenike i zahtijevaju drugačiju zaštitu. Međutim, teško da su ti mostovi nacionalnim spomenicima proglašeni tek nedavno, pa niko nije uspio obavijestiti nadležne za njihovo održavanje da će im trebati posebni materijali ili tehnike.
Ne pada snijeg da pokrije… trotoar
Sve u svemu, baš kao i u slučaju grijanja u Vogošći, očito je da se funkcionisanje vlasti i javnih preduzeća u KS odavno svelo na pružanje minimuma usluga građanima i traženje izgovora zašto je to tako. Nije kriv glasnogovornik „Rada“ što mu je posao da brani neobranjivo i objašnjava neobjašnjivo, krivica je u onima koji su dužni planirati i implementirati spomenute usluge.
„Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da ukaže nebrigu i nemar“, glasila bi stara poslovica ako bismo je primijenili na rad sarajevskih komunalnih službi i onih koji su odgovorni za njihov rad. Građani od njih možda imaju velika očekivanja, ali ona sigurno nisu nesrazmjerna sredstvima koja se uzimaju iz njihovih džepova.
Inače, kad smo kod velikih očekivanja… Jedan od najznačajnijih romana svjetske književnosti se zove upravo tako. U „Velikim očekivanjima“ Charles Dickens piše o pojedincu koji se iz nebitnosti izdigao u visoke društvene slojeve, i to ne svojom zaslugom, te ga koristi kao paradigmu malograđanskog karaktera tadašnjeg društva. Svaka paralela sa onima koji danas donose odluke u našem društvu je možda slučajna, ali i neminovna – sa snijegom i bez njega.
