Piše: Željka Marić-Katanić
Umjesto novogodišnjih i božićnih paketića, u Centru za socijalni rad doznajemo da je komisija za reviziju prava za tuđu njegu i pomoć najvjerovatnije u januaru.
Devet mjeseci nosila sam je pod srcem, u dubokom vjerovanju da će biti zdrava, srećna, voljena. Međutim, život je imao druge planove. Teško sam je rodila, kroz veliku borbu. I onda, sudbina je bila još teža. Nažalost, sistem nas je izdao. Kao bebi su joj dali pogrešne injekcije, a posljedica toga bio je potpuni gubitak sluha. Od tog trenutka, krenuli smo u borbu sa gluvoćom, a ja sam bila odlučna – borba za njen život, obrazovanje i njenu sreću.
Bilo je teško, bez sna, bez predaha, ali nisam bila sama. Imala sam podršku svojih roditelja, mog brata, i svih vas, dragih ljudi koji ste nam pomogli. Te godine su bile teške, ali ni trenutka nisam posumnjala da ćemo uspjeti. Borila sam se, kao svaki roditelj, da joj dam najbolje. I danas mogu reći – uspjeh nije bio daleki san. Završila je školu, uspjele smo, a prošle godine, zajedno, ostvarile smo najljepši san. Dotakle smo nebo uz Božiju pomoć. Bile smo na Ljetnim olimpijskim igrama u Berlinu 2023. godine, među 198 zemalja i 7.000 sportista. Ja, selektor Atletske reprezentacije SO BiH, a ona, atletičarka. Na sredini stadiona, okružene sa 80.000 gledalaca, stajale smo. Nisam mogla da vjerujem – grlila samo se, smijale se, ja sam plakala. Mi smo to postigle! Naša borba, naša ljubav, uspjeli smo.
Ali sada, kada mislim da smo konačno našle mir, dolazi neko ko misli da ima pravo da narušava njena prava, njenu budućnost. Tamo neka, “direktorka-pravnica” Centra za socijalni rad i “glavni čiko u gradu” misle da će uništiti ono što smo sa tolikom ljubavlju i trudom izgradile. Samo odbornici Saša Simić i Želimir Trišić ne ćute na ovu nepravdu, ostali…
Misle da mogu povećati budžet preko osoba sa invaliditetom.
Ne znaju oni šta znači biti majka djeteta sa invaliditetom.
Ne znaju šta znači biti spremna da se boriš za svoje dijete do posljednjeg atoma snage.
Nisu prošli kroz sve te borbe, suze, danonoćnu posvećenost.
Ne znaju šta znači vidjeti svoje dijete kako raste, pati, kako se bori sa svijetom, a ti si uvijek tu, pomažeš, podržavaš, vjeruješ.
Moraš biti nasmijan i kad ti srce krvari i duša se raspada jer te okice traže utjehu i nadu da će biti bolje…
Sva ta djeca, nažalost, upropaštena su pogrešnim medicinskim liječenjem i vakcinama, rijetko je to genetika. U Bratuncu, osobe sa invaliditetom, za nas njihove roditelje su djeca, nemaju osnovna prava i poštovanje. Nigdje se prema ovoj populaciji ne odnosi tako nehumano kao u ovom gradu. Svoj propust i nečinjenje, sukladno Zakonu o socijalnoj zaštiti RS, pokušavaju ispraviti preko naše djece. Revizijom prava na tuđu njegu i pomoć, u decembru, izlažu osobe sa trajnim i teškim invaliditetom vremenskim nepogodama, čime dodatno uništavaju već narušeno zdravlje. Oštetili su i budžet RS i opštinski, a sada, mi i naša djeca, moramo ispaštati zbog njihovih grešaka. To je nešto što su trebali riješiti još u maju, ali sada pokušavaju ispraviti svoje propuste na našoj djeci.
Specijalisti i doktori opšte prakse kod kojih vodimo djecu, ne mogu da vjeruju da neko misli da je trajni invaliditet izlječiv. To je jednostavno žalosno. To su ljudi koji nisu prošli kroz borbu koju prolazimo mi, majke djece sa invaliditetom, ljudi koji nemaju poštovanja prema onima koji se bore svakog dana za zdravlje i sreću svoje djece. I sada oni žele donijeti odluke koje uništavaju ono što smo sa tolikim trudom izgradili?
Dajanina suza, njena borba – to je neprocjenjivo. Ta suza nije samo njena, to je suza svih nas. I nije samo moja borba. Tu su i druge majke, majke djece sa invaliditetom, koje se već godinama bore, bore se za prava svoje djece, za osnovnu ljudsku dostojanstvenost, za poštovanje i život bez diskriminacije. Svaka od nas nosi svoju borbu, svoje žrtve, ali i nadu da će naša djeca imati pravo na sigurnost, na odgovarajuću njegu, na život u kojem će biti poštovana.
I sada, nakon svega što smo prošle, neko se usudi pokušati nam oduzeti prava koja su stečena, pokušati narušiti zdravlje naše djece i ugroziti ono što smo gradile godinama. Mi, majke djece sa invaliditetom, ne odustajemo. Naša djeca nisu opterećenje, ona su naša snaga i inspiracija. Niko nema pravo donositi odluke koje ugrožavaju njihovo zdravlje i budućnost, niti uskratiti im osnovnu pomoć i njegu koja im je potrebna.
Opštinski budžet? Pa čiji je to novac? Nisu donijeli svoj novac u opštinsku kasu kad su došli na funkciju. To je naš novac, novac naroda!
Mi, majke, nećemo stati. Nastavićemo se boriti, jer nijedna prepreka nije prevelika kad se borimo za prava svoje djece. Naša djeca zaslužuju sigurnost, adekvatnu njegu, i poštovanje. Nijedna odluka, nijedna prepreka, neće im oduzeti ono što im pripada – pravo na dostojanstven život. I, zajedno, bit ćemo jači. Za svaku majku, za svako dijete sa invaliditetom, jer ova borba nije samo naša, ona je svih nas.
Mi ne odustajemo!
