U današnjem Maroku su pronađeni ostaci grada koji je postojao prije 5,400-4,900 godina, za kojeg naučnici tvrde kako je riječ o najvećoj naseobini iz tog vremena izvan doline Nila. Puno toga ukazuje na to da je ovo područje imalo značajne trgovačke veze sa naseljima na suprotnoj strani Gibraltara, a moguće je i da je njegov utjecaj dosezao i do puno udaljenijih dijelova Mediterana.
U Maroku su pronađeni i po mnogima najstariji fosili naše vrste – Homo sapiensa – ovdje su pronađeni i neki od najstarijih artefakata, a tu su zabilježeni i dokazi o napretku u tehnikama obrada kamena. Magreb, područje koje se proteže od Libije do Maroka, odgovara mjestu gdje se u antička vremena nalazila Kartaga – strah i trepet starog Rima.
Međutim, u periodu između šest hiljada i tri hiljade godina unazad postoji ogromna rupa u našem znanju o ovoj regiji. Možda je u pitanju to što je ovo područje stiješnjeno u nezahvalnoj zoni između Sahare i mora u određeno vrijeme moglo postati negostoljubivo i nemoguće za život, ali dosta naučnika odbacuje tu teoriju.
Profesor Cyprian Broodbank sa Cambridgea kaže kako je decenijama mislio kako u novijoj prehistoriji sjeverne Afrike nešto nedostaje, ali da je sad u to i siguran. On je u saradnji sa marokanskim i europskim stručnjacima vršio iskopavanja na lokalitetu poznatom kao Oued Beht i došao do otkrića grada koji se po veličini može mjeriti sa Trojom tokom njenog vrhunca u bronzano doba.
„Ovo je trenutno najstariji i najveći agrikulturni kompleks u Africi izvan doline Nila“, kažu istraživači.
Uz mnoge stvari koje su poznate iz nalazišta sa drugih neolitskih civilizacija, arheolozi su iskopali i skladišta za hranu poput onih na području današnje Španije. Ovo ukazuje na vjerovatnu drevnu trgovinsku povezanost dvije regije, budući da ostaci nojevih jaja i slonovača koji su nađeni u Španiji nisu mogli doći niotkud drugo nego iz Afrike.
Oued Beht leži na istoimenoj rijeci stotinjak kilometara od Rabata prema unutrašnjosti Maroka. Atlantski okean je pristupačan, za razliku od Mediterana od kojeg ga dijele planine Atlasa. Zbog toga su veze sa većinom Starog svijeta bile otežane, pa su logične sličnosti ove civilizacije sa onom na Iberijskom poluotoku budući da su bile upućene jedna na drugu.
Tridesetih godina prošlog stoljeća je u Oued Behtu nađen velik broj kamenih sjekira, a otad ih je pronađeno više od hiljadu. Nažalost, bilo je potrebno preko sedamdeset godina da u ovom rejonu počne pravo sistemsko arheološko istraživanje.
Ono je dovelo do otkrića obilja grnčarije, čak i jako lijepo ukrašene, kao i kamenih alata sa kojima se ne može porediti nijedan dio Afrike van doline Nila. Brojni su dokazi koji ukazuju na prisustvo pripitomljenih koza, ovaca, goveda i svinja. Nisu pronađene poljoprivredne alatke, ali naučnici to objašnjavaju tako što pretpostavljaju da su se plodovi prikupljali a ne uzgajali.
Sve pronađeno odgovara vremenskom periodu unutar svega 500 godina, što sugeriše kako mjesto nije bilo naseljeno ni prije ni poslije.
„Zbog ovoga je važno posmatrati Oued Beht u kontekstu šireg okvira koji se paralelno razvijao i povezivao ljude sa obje strane vrata između Atlantika i Mediterana tokom kasnog četvrtog i trećeg milenijuma prije naše ere“, kažu autori istraživanja. Budući da su izvjesna bila kretanja u oba smjera preko Gibraltara, sigurno je kako je ova afrička mala afrička zajednica značajno doprinijela oblikovanju tadašnjeg svijeta.
