PIŠE: Vladimir Andrle
Bosna i Hercegovina je zemlja koja se suočava s dubokim izazovima u procesu tranzicije; posebno kada govorimo o suočavanju sa prošlošću i ostvarivanju prava na slobodu izražavanja. Period nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, sporazuma koji je zaustavio agresiju na Bosnu i Hercegovinu obilježen je teškim traumama, etničkim podjelama i političkim tenzijama koje nikad nisu tretirane na suštinski način što utiče na kolektivnu svijest i obnavljanje povjerenja među ljudima, pripadnicima različitih etničkih zajednica danas. Sloboda izražavanja, kao temeljno ljudsko pravo, igra ključnu ulogu u ovom procesu jer bi omogućila otvorenu diskusiju o nepravdama, ali donosi i brojne izazove u kontekstu postojanja dubokih etničkih i političkih podjela.
Bosna i Hercegovina je prošla kroz jedan od najkrvavijih ratova u Evropi nakon Drugog svetskog rata što je ostavilo duboke tragove u društvu. Tokom rata počinjeni su brojni zločini – etničko čišćenje, genocid, silovanja i druge oblike grubog kršenja ljudskih prava. Iako su međunarodni i domaći sudovi presudili mnogim pojedincima za ratne zločine, proces pravde u Bosni i Hercegovini ostaje fragmentiran i politički obojen. Suočavanje sa prošlošću u Bosni i Hercegovini podrazumijeva priznanje i procesuiranje ratnih zločina, kao i izgradnju kulture sjećanja koja omogućava žrtvama da dobiju pravdu. Međutim, ovaj proces nailazi na snažan politički otpor iz dva razloga; (i) mnogi počinitelji zločina danas učestvuju u društvenom i političkom životu BiH i kao takvi učestvuju u kreiranju društvenog narativa i (ii) sistem u kojem se grupe naroda sukobljavaju zbog prošlosti podložan je koruptivnim radnjama izabranih zvaničnika i zvaničnica što je vjerovatno i primarni razlog kreiranja višedecenijske apatije u bosanskohercegovačkom društvu.
Za mnoge, priznanje zločina koji su počinjeni nad njihovim narodom se smatra činom slabosti, dok za druge znači traženje pravde i odgovornosti. Iako je, vjerovatno, kroz medije i obrazovne institucije bilo pokušaja da se otvoreno govori o zločinima, često je prisutno umanjivanje, relativizacija i negiranje tih zločina, što dodatno otežava proces pomirenja ljudi – građana i građanki Bosne i Hercegovine.
Sloboda izražavanja u Bosni i Hercegovini, nakon rata, doživjela je djelimičnu transformaciju ali je još uvijek podložna brojnim političkim, društvenim i kulturnim izazovima. Iako Ustav garantuje slobodu govora i medija, pritisci na novinare i novinarke, autocenzura i politički uticaj na novinarstvo ostaju značajni problemi. Mnoge novinske kuće su pod kontrolom političkih i ekonomskih interesa što doprinosi selektivnom izvještavanju i potiskivanju istine o ratnim zločinima. U kontekstu suočavanja sa prošlošću, novinari i novinarke se često nalaze pod velikim pritiscima da izvještavaju u skladu sa dominantnim etničkim narativima što ubija otvorenu i kritičku raspravu o temama koje se tiču prošlosti ali i o temama koje su aktualne danas. Također, u BiH je prisutna pojava govora mržnje koja se često koristi u političkom diskursu. Sloboda izražavanja se često koristi u slučajevima kao izgovor za širenje nacionalističkih, rasističkih i ksenofobnih stavova koji su destruktivni za proces pomirenja. Iako postoje zakoni koji predviđaju sankcije za govor mržnje, njihova implementacija je selektivna, a politička volja za sankcionisanjem takvog govora gotovo da nema.
Mediji u Bosni i Hercegovini bi mogli imati ključnu ulogu u procesu suočavanja sa prošlošću. Iako postoji mali broj malih medija koji kritički izvještavaju o ratnim zločinima i usmjeravaju pažnje na žrtve, mediji u Bosni i Hercegovini su često polarizirani duž etničkih linija. Dok neki mediji na području Federacije BiH izvještavaju o ratnim zločinima koje su počinili pripadnici bošnjačkih ili hrvatskih snaga tokom rata, mediji u Republici Srpskoj često minimiziraju zločine i genocid počinjen od strane srpskih snaga u istom periodu. Ova polarizacija stvara prepreke u izgradnji narativa o prošlosti zasnovanog na činjenicama i održava postojeće etničke podjele. Mediji, koji bi trebalo da budu prostor za dijalog i pomirenje, često služe kao alat političkih i etničkih interesa, što znači da je sloboda izražavanja i dalje zarobljena u političkim okvirima.
Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, kao i u mnogim postkonfliktnim društvima, suočava se s izazovima u izgradnji zajedničkog kurikuluma, posebno onog koji je vezan za prošlost. Najviše zbog toga što u Bosni i Hercegovini ne postoji institucija na državnom nivou koja donosi kurikulume i druge bitne akte za sprovođenje nastavnog procesa. Kurikulumi u školama, posebno onaj iz predmeta historija, ne bave se na adekvatan način temama ratnih zločina, genocida i ratnih stradanja. Svaka od etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini često ima svoj pogled na prošlost koji nije nužno zasnovan na historijskoj istini.
Ovaj fenomen dodatno otežava pomirenje među zajednicama jer djeca koja odrastaju u različitim etničkim sredinama ne mogu steči zajedničko razumijevanje o događanjima iz prošlosti. Do koje mjere ide uništavanje bosanskohercegovačkog društva se vidi u činjenici postojanja fenomena „dvije škole pod jednim krovom“. Naši mladi, naša budućnost su žrtve aparthejda i odgajani su na tim principima. Postojanje ovog fenomena se dešava iz prostog razloga; suočavanje sa prošlošću kroz obrazovanje može doprinijeti izgradnji kritičkog mišljenja i stvaranju narativa koji je zasnovan na činjenicama. A to ne odgovara političkim elitama.
I ne mogu a da ne postavim pitanje; kako balansirati slobodu govora sa odgovornošću za širenje štetnih narativa koji podstiču mržnju i nasilje? Kako podstaknuti mlade generacije da se okrenu istini i prihvatanju istine?
Suočavanje sa prošlošću u Bosni i Hercegovini ne može biti ostvareno bez slobode izražavanja. Ovaj proces zahtijeva otvorenu i iskrenu diskusiju što uključuje i kritičko preispitivanje historije.
Autor je predsjednik Jevrejskog kulturno – prosvjetnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” i mirovni aktivista sa fokusom na ljudska prava, međureligijski i međuetnički dijalog
