Nisam planirala napisati ovo.
Nisam planirala ni da jedan video koji sam uradila iz emocije, iz ljutnje i iz nade, postane globalna priča.
Ali evo me, sjedim i pokušavam sastaviti misli, jer ono što se dogodilo nosi težinu mnogo veću od nagrade.
Kada sam radila taj video, osjećala sam samo jedno: da je šutnja oko seksualnog i reproduktivnog zdravlja postala previše skupa.
Da je šutnja koju učimo djecu, posebno djevojčice, smrtonosna.
Da svaka nova generacija plaća cijenu neznanja koje se prenosi kao naslijeđe.
I zato sam ispričala priču jedne djevojčice.
Priču koja je zamišljena, ali stvarna.
Priču koja pripada hiljadama mladih u mojoj zemlji.
Nisam znala da će otići tako daleko.
Ali jeste.
Video koji sam napravila iz svoje sobe, sa svojim glasom i svojim riječima, osvojio je globalnu IPPF Youth Artivism nagradu.
I iskreno?
To me pomjerilo na način na koji nisam očekivala.
Jer u mojoj zemlji…
U mojoj zemlji, ova tema se i dalje šapuće.
SRHR se gura pod tepih, kao da će tamo nestati.
Menstruacija je “sramota”.
Kontracepcija “nije za djevojke”.
Pristanak “nije tema”.
Abortus “nije opcija”.
Testiranje “nije potrebno ako šutiš”.
U mojoj zemlji, mladi još uvijek odrastaju u tišini koja ih košta sigurnosti, zdravlja, tijela, života.
Radim godinama.
Borim se.
Edukacije, radionice, kampanje, sadržaj, terenski rad…
Ponekad se osjećam kao da guram zid.
A onda se desi nešto paradoksalno:
Svijet čuje ono što moja zemlja još uvijek ne želi ni da prizna.
Globalna zajednica nagradi ono što se ovdje naziva “pretjerivanjem”.
Moj rad bude prepoznat vani, dok ga kod kuće često ignorišu.
I to je najtužniji dio ove priče.
I onda se desi nagrada…
Kada sam čula da sam osvojila, nisam odmah razmišljala o meni.
Razmišljala sam o djevojčici iz videa.
O svakoj djevojčici koja ne zna šta je menstruacija dok je ne zaboli.
O svakoj koja misli da “ne” ništa ne znači.
O svakoj koja ostane trudna, a nema kome da kaže.
O svakoj koja zna manje o svom tijelu nego drugi o njenom “ugledu”.
O svakoj koja ostane bez glasa, bez izbora, i ponekad, bez života.
Nagrada je samo papir.
Ali priča… priča je istina.
I kad svijet kaže: „Čuli smo te.“
To je znak da se nešto pomjera.
Ako ne ovdje, onda negdje.
Priča koja me dovela ovdje
Pisala sam iz mjesta gdje se pravo na znanje još uvijek smatra luksuzom.
Iz zemlje gdje se djevojčice uče da šute prije nego što progovore.
Iz društva gdje se zdravlje često dočeka moralnim sudom, a ne podrškom.
I možda je baš zato ova nagrada važna.
Ne zato što je moja.
Nego zato što je dokaz da priče koje se ovdje guše negdje dobiju prostor da dišu.
Možda nisam dobila priznanje kod kuće.
Možda neki i dalje misle da je “ovo previše”.
Ali globalna scena mi je pokazala nešto: da istina uvijek pronađe put.
Zašto nastavljam?
Nagrada me nije ušutjela.
Nagrada me učinila glasnijom.
Jer sad znam da svaka rečenica, svaka edukacija, svaka radionica, svaki video, može biti ona granica između neznanja i sigurnosti, između stigme i slobode, između života i smrti.
Nastavljam govoriti jer znam za koga govorim:
Za djevojčicu koja misli da je menstruacija sramota.
Za mladića koji ne zna šta je pristanak, jer ga niko nije naučio.
Za majku koja nikad nije imala pristup informacijama koje danas želimo pružiti njenoj kćerki.
Za sve one čije su priče završile prerano.
I za sve nas koji vjerujemo da znanje spašava živote.
Jer spašava.
Uvijek.
