Transplantacije lica predstavljaju vrhunac savremenih dostignuća medicine. Između 2005. i 2021. je urađeno samo pedeset ovakvih operacija nad četrdeset i osam osoba u jedanaest zemalja. Na pragu pune dvije decenije otkako se vrše ovi revolucionarni zahvati, naučnici su proveli prvu studiju sa ciljem procjene stanja pacijenata koji su prošli kroz transplantaciju i rezultati su ohrabrujući.
Presađivanja cijelog lica ili nekih njegovih dijelova su pomjerila granice onoga što je moguće učiniti pomoću plastične i rekonstruktivne hirurgije lica. Prva osoba koja je podvrgnuta djelimičnoj transplantaciji lica bila je Isabelle Dinoire koja je izgubila većinu donjeg dijela lica u napadu psa. U novembru 2005., njoj su u univerzitetskoj bolnici Amiens-Picard u Francuskoj presađene usne, nos i brada.
Početna operacija je bila uspješna, iako su kasnije uslijedile epizode odbacivanja i djelimičnog gubitka presađenog tkiva. Iako je Dinoire umrla 2016. od raka, uspjeh uperacije kojom je otvoreno novo poglavlje u svijetu hirurgije potaknuo je napredak koji će uslijediti u ovom polju.
Najsvježiji primjer tog napretka predstavlja transplantacija oka i dijela lica koja je izvedena na nekadašnjem američkom vojniku koji je doživio težak strujni udar na radnom mjestu. Godinu dana nakon operacije, doktori su potvrdili kako presađeno oko reaguje na svjetlost, što je ogroman pomak iako je put do operacija kojima će biti moguće vratiti vid još uvijek dug.
Autori analize su sa svih strana sagledali prvih pedeset operacija presađivanja lica koje su izvedene na trideset devet muškaraca i devet žena između 2005. i 2021. godine. Većina njih (29) je izvedena u Europi, devetnaest u Sjevernoj Americi, jedna u Kini i jedna u Rusiji. Dvoje pacijenata je podvrgnuto i drugoj operaciji presađivanja.
U polovini slučajeva (52%) u pitanju je bilo cijelo lice, a u dvije trećine operacija uz meko je presađivano i koštano tkivo. Za četrdeset i šest zahvata autori su bili u prilici prikupiti detaljne podatke o postoperativnom stanju tokom perioda koji je obuhvatao u prosjeku skoro devet godina nakon operacije.
Ukupno, petogodišnja stopa preživljavanja je iznosila 85, a desetogodišnja 74 posto. Pod ovim se smatra to da su pacijenti bili živi a presađeno tkivo intaktno nakon pet, odnosno deset godina.
Postoje razni razlozi zašto transplantat može biti odbačen ili zbog čega mora biti uklonjen, a jedan od najčešćih je sigurno imunološka reakcija organizma koja kao rizik postoji u svakoj transplantaciji. Prema autorima studije, od šest slučaja gubitka transplantata četiri su bila zbog odbacivanja, jedan je morao biti uklonjen zbog toga što se kod pacijenta razvila bolest koja je pogodila bijele krvne ćelije, a jedna operacija nije uspjela zbog toga što je tkivo bilo oštećeno tokom inicijalne operacije.
Stopa smrtnosti do koje su istraživači došli radeći na ovoj studiji pokazala je kako su transplantacije lica uspješnije od drugih vrsta ovakvih operacija. Naprimjer, postotak onih koji prežive više od deset godina nakon transplantacije bubrega iznosi do 56 posto. Autori objašnjavaju da su iskustva sa ranijih transplantacija koja su skupljena tokom vremena umnogome doprinijela da transplantacije lica imaju tako dobre rezultate.
Unapređenje i usavršavanje operacija transplantacije lica će se nastaviti i u budućnosti, ali svi parametri pokazuju svijetlu budućnost za slučajeve na koje konvencionalna rekonstruktivna hirurgija ne daje rješenja.
„Većina pacijenata sa ozbiljnim defektima lica podliježu konvencionalnim metodama tretmana, ali postoje i oni čiji su defekti isuviše složeni za takve tretmane. Dosadašnji ohrabrujući rezultati ukazuju na to da transplantacija lica može biti dugoročna opcija za rekonstrukciju kod takvih pacijenata“, kaže doktorica Pauliina Homsy sa Univerziteta u Helsinkiju.
Studiju o rezultatima dosadašnjih operacija transplantacije lice objavljenja je u hirurškom magazinu JAMA Surgery.
