Aktivisti koji se protive izgradnji hidroelektrana na Neretvi mogu pronaći inspiraciju u uspjehu njihovih albanskih kolega u spašavanju rijeke Vjosa, skreće pažnju Ian Bancroft u svom članku za BIRN/BalkanInsight, kojeg vam donosimo zbog važnosti koju tema zaštite rijeka ima za naš portal i civilno društvo u Bosni i Hercegovini.
Piše: Ian Bancroft
Prevod: Adis Nadarević
Svako ko je putovao na Balkan vratio se sa riječima divljenja za prirodne ljepote regiona, pogotovo ukoliko su imali priliku istražiti čudo koje predstavlja Bosna i Hercegovina sa njenim različitim krajolicima koje presijecaju zadivljujuće rijeke.
Jedna stvar koja je zajednička građanima ove zemlje jeste blizina rijeka na koju mogu biti ponosni, bilo da je u pitanju Una, Bosna, Drina, Sava ili Miljacka. Vjerovatno najslavnija od njih je Neretva, koja se proteže dužinom od oko 225 kilometara od svog izvora ispod planina Zelengore i Lebršnik pa do ušća u Jadranskom moru.
Oni koji su posjetili Stari most u Mostaru – koji je prošle sedmice obilježio 30 godina od rušenja u ratu – sretni zbog njegove vjerodostojne obnove, veličanstvenu nijansu one boje vode koja teče ispod njega do kraja života će zvati bojom Neretve. Takvi hipnotizirajući brzaci se jako brzo utkaju u oko i utisnu se u um.
No, budućnost Neretve ugrožava izgradnja raznih hidroenergetskih projekata. Uprkos predanim protivnicima ovih projekata o kojima sam pisao prije više od tri godine, vrijeme istječe. Razne nevladine organizacije i aktivisti Koalicije za zaštitu rijeka u Bosni i Hercegovini se nastavljaju suočavati sa razornim utjecajem koje će planirani projekti imati na cijelu Neretvu, a mnogi izražavaju zabrinutost kako je već za sve kasno.
Neretva je, prema Red Bullu, avanturističkim doajenima i sponzorima skokova sa mostarskog Starog mosta, „najhladnija rijeka na Zemlji“. Uz to što je privlačna adrenalinskim ovisnicima, Neretva se može pohvaliti i jedinstvenim ekosistemom čiji veći dio još nije u potpunosti istražen. Tu su vodene vrste i autohtoni divlji svijet, sa florom i faunom koji uspijevaju u ovako jedinstvenim uvjetima. Neke od njih, poput mekousne pastrmke (Salmo obtusirostris), čak spadaju u ugrožene vrste.
Prijetnje ovim staništima ne mogu biti neposrednije i nepovratnije. Amir Variščić iz Udruženja Zeleni – Neretva opisuje ono što se događa kao ekocid, odnosno masovno uništenje prirode od čovjekove ruke. Projekt Gornji Horizonti će isušiti tri pritoke Neretve – Bunu, Bunicu i Bregavu – dok će hidroelektrana Dabar koju će praviti Kinezi uništiti šest posebnih ekoloških područja od međunarodnog značaja: četiri iz Emerald mreže i dva zaštićena Ramsarskom konvencijom.
Dok se Neretva bori da se njeni vapaji čuju, slučaj iz Albanije bi mogao pružiti ne samo inspiraciju, nego i opipljiv recept za zaštitu okoliša.
Rijeka Vjosa, koja izvire u Grčkoj i teče kroz Albaniju ukupnom dužinom od 272 kilometra, predstavlja sličan primjer ranjivosti. Širom ovog prostranog regiona planirano je 45 hidroelektrana, koje bi uzrokovale monumentalne promjene. Ali, obim aktivizma je bio toliki da je albanska vlada na kraju izgubila u igri obaranja ruke sa aktivistima i uspostavila novi nacionalni park s ciljem zaštite ove rijeke i njenih pritoka.
Opisan kao „prvi nacionalni park divljih voda u Evropi“, njegov primarni cilj je „zaštita prirodne bioraznolikosti zajedno sa pripadajućom ekološkom strukturom, podrška ekološkim procesima, te promocija edukacije i rekreacije.“ Riječ je o vrijednom i plemenitom poduhvatu kojemu treba odati priznanje i primijeniti ga na drugim mjestima.
Ovaj korak je s pravom opisan kao historijski, a albanski premijer Edi Rama zaslužuje priznanje za iskazanu hrabrost. Kada bi se dodjeljivala Nobelova nagrada za zaštitu životne sredine, zasigurno bi bio jak kandidat, iako bi mu kandidaturu mogao torpedirati prijedlog za izgradnju brane Skavica.
