Prema preciznom rasporedu Olimpijskih igara u Parizu, sutra (utorak 6. august) u 22:34 h će se alžirska bokserka Imane Khelif boriti za ulazak u finale olimpijskog turnira u boksu. Protivnica će joj biti Janjaem Suwannapheng iz Tajlanda i očekuje se fer borba, kao što je bila i ona četvrtfinalna u kojoj je Khelif porazila mađarsku predstavnicu Annu Lucu Hamori jednoglasnom odlukom sudija.
„Ponosna sam na sebe jer sam se borila i jer se volim boriti“, rekla je Hamori nakon borbe i dodala kako je dala sve od sebe i kako se za borbu treba dati sve. Anna Luca sigurno nije bez razloga naglasila to koliko se voli boriti i kako je ponosna na to, i iz njenih riječi se sigurno može iščitati referenca na Talijanku Angelu Carini koja je par dana ranije odustala od borbe sa Imane Khelif nakon samo 46 sekundi.
Odustajanje Carinijeve se bez ikakvog okolišanja komotno može opisati kao kukavičko i promišljeno, s ciljem da se unaprijed nađe izgovor za poraz. Znajući kako nema šanse za pobjedu, a svjesna stigme koju je na njenu protivnicu bacila Međunarodna bokserska federacija (IBA), Carini je nakon jednog udarca jednostavno zaplakala i svijetu dala jedva dočekani signal da otpočne linč na ženu koja je bila kriva samo za dvije stvari – za to što je žena, i za to što ima tamniju kožu.
Grubi fizički izgled, crte lica koje baš ne odgovaraju filmskim standardima ljepote i opredjeljenje da se bavi boksom bili su dovoljni svijetu da je proglasi muškarcem i da dovede njeno pravo na učešće na igrama u pitanje. Sve to na osnovu suza njene protivnice i nikad objavljenog testa IBA na osnovu kojeg je ova asocijacija zabranila Imane Khelif nastup na svojim takmičenjima.
Radi konteksta, IBA je organizacija koju Međunarodni olimpijski komitet ne prepoznaje i koja je pod upravom ljudi bliskih ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Riječ je, dakle, o poluprivatnoj federaciji premreženoj raznim mešetarima i menadžerima, i nije teško pretpostaviti kako su velike šanse da je alžirska šampionka možda smetala nečijoj pulenki na putu ka vrhu.
Naravno da se ovo ne može lako dokazati, ali ljudi koji su bili spremni tvrditi kako je žena koja je rođena kao žena, odrasla kao žena i trenirana kao žena ustvari muškarac nemaju pravo nijednu teoriju odbaciti kao luđu od vlastite. Imane Khelif nije pala na doping-testu, nije varala na vaganju, niti je tokom života promijenila spol – ona je žena koja se borila u svojoj kategoriji, bez nedozvoljenih sredstava i po svim propozicijama olimpijskog natjecanja.
No, njena protivnica je imala tajno oružje – suze koje su od Imane Khelif napravile monstruma. Angela Carini je plačući opisala kako je jedan jedini udarac koji joj je Khelif zadala bio najjači kojeg je ikad dobila, te kako je meč koji joj je trebao biti meč karijere prekinula iz straha za život. I tako je Imane od obične bokserke postala muška baraba koja po ringovima bije jadno ženskinje.
Nije tu puno pomogla ni činjenica da je u dosadašnje 52 borbe Alžirka izgubila čak njih devet! Dakle, Imane Khelif je izgubila svaku šestu borbu u kojoj je nastupila, što je ne čini ni naročito strašnom, a kamoli nepobjedivom. Ali džaba, bijele suze su uvijek jače od smeđe kože i ne treba se praviti naivan i izbjegavati naglas reći ono što svi vide. Situacija bi bila potpuno drugačija da je Imane zaplakala zbog udarca plavokose Norvežanke, a ne bi bila ni ista da je zbog njenog udarca zaplakala još tamnoputija bokserka iz neke Zambije ili Konga.
Smiješno zvuče i pokušaji spinovanja kako je riječ o podvali ruske propagandne kuhinje koja nastoji baciti ljagu na pariške Igre. Može Putin baciti kost, ali nema opravdanja spremnost sa kojom ju je dočekao Zapad, uključujući i neke od najpoznatijih tamošnjih lica u politici, sportu i kulturi.
Riječ je o javnosti u kojoj je žena smeđeg tena prisiljena dokazivati ono najočiglednije, dok bijeli muškarac mirno nastupa iako mu je jasno dokazan čin pedofilije. Riječ je o igrama na kojima se mirne duše takmiče vojnici vojske čije je akcije Međunarodni sud pravde ocijenio kao genocidne, dok je u isto vrijeme nastup zabranjen ženama koje nose marame.
Bijele suze jednostavno imaju veću težinu od tamnih suza iako smo se nadali da je to ostalo u prošlom stoljeću. Zbog toga je bila dovoljna nedokazana vijest o 40 obezglavljenih bijelih beba da cijeli svijet padne u histeriju, dok slike i snimke desetina i stotina masakrirane djece malo tamnije boje kože već mjesecima u svijetu ne proizvode skoro nikakav efekt.
Zbog toga mediji ćute o tome kakav je osjećaj napadnutih kao ultradesničari pale radnje afričkih i azijskih imigranata po Engleskoj, dok su mirni protesti za prestanak genocida u Gazi praćeni zastrašujućim naslovima o strahu u britanskoj jevrejskoj zajednici. Zbog toga je bombardovanje dječje bolnice u Ukrajini „horor koji se ne može riječima opisati“ a ulazak izraelske vojske u bolnicu al-Shifa „ciljana operacija protiv Hamasa“…
Nemojmo se praviti ludi. Nikoga nije briga za to koliko Imane Khelif ima testosterona u krvi ili kakav joj je genom. Njen hormonalni status i njen genom su onima koji su je željeli napasti bili od početka ispisani na njenoj koži i bio je potreban samo okidač za histeriju. Imane je i ranije pobjeđivala i gubila mečeve – ali nije bilo suza, i to tačno one vrste suza na koje je Zapad senzibiliziran.
Zbog toga ranije nije bilo ni drame oko njenih nastupa, a zbog toga nije bilo ni trenutne energične reakcije silnih zapadnih gender organizacija i aktivista. Ako Imane Khelif već navodno nije žensko, a garant nije ni muško – onda mora da spada u neku od silnih manjina za čija se prava bore woke aktivisti, univerziteti, celebrityji…
No, moguće da je legendarni komičar Dave Chapelle ipak bio u pravu kada je rekao rečenicu zbog koje se našao na meti politički korektne javnosti: „Svi su neka manjina dok im ne zatreba da opet budu samo bijeli.“
