PIŠE: Munir Kahrimanović
– Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što je na njem’ i u njemu nisu drugi umjeli ni znali vidjeti.
Mehmedalija Mak Dizdar
Fenomen stećaka, nadgrobnih spomenika, razasutih svuda gdje se nekada prostirala srednjovjekovna bosanska država, danas više nego ikad prije plijeni pažnju javnosti i ljudi polahko bivaju svjesni njihovog postojanja i značaja.
Prostor općine Sapna u srednjem vijeku se javlja kao župa Sapna i također obiluje nekropolama – njih jedanaest i danas postoji i svjedoči o prošlim vremenima, a postoje podaci o nekoliko njih koje su postojale, ali ih više nema. Nemaran odnos prema ovim spomenicima doveo je do toga da neki od njih budu u potpunosti uništeni, a velik broj njih je oštećen i zub vremena ih polahko izjeda.
Međutim, jedna od nekropola ipak plijeni svojom pojavom. Riječ je o nekropoli Sječa kod Međeđe. Lokalitet je još poznat i kao Pasiji grobovi, jer su Bogumile kršćani često nazivali psima, a u posljednje vrijeme za ovu lokaciju sve češće se koristi i naziv Mramorovi. Nekropola se nalazi tik pored puta Sapna – Kalesija, na uzvisini na kojoj je smješteno trideset devet lijepo očuvanih stećaka koji se pružaju u pravcu istok – zapad. Stećci su gusto zbijeni, pokriveni mahovinom, bez vidljivih ornamenata ili natpisa. Uglavnom je riječ o sljemenacima i sanducima, od kojih su neki više ili manje potonuli u zemlju, ali su čitavi i neoštećeni.
Većina stećaka na drugim lokacijama je oštećena. Nažalost, ono što vremenske prilike ne uspiju oštetiti stoljećima, čovjek uspije u nekoliko trenutaka. Ali, ova nekropola ima nešto svoje, što su mještani prepoznali pa su je sačuvali. Često se uz stećke može vidjeti neko iz Međeđe ko tu jednostavno sjedi, šuti i tako komunicira sa dalekim precima koji spavaju ispod masivnog kamenja. Stećci su nezaobilazna stanica slučajnih prolaznika, a biciklisti i šetači ovu lokaciju koriste kao orjentir i obaveznu stanicu za odmor.
Između stećaka još odavno rastu hrastovi i niko ih ne dira, jer ni oni ne diraju stećke – postoje tu u savršenoj simbiozi prirode i historije. U koje god godišnje doba da posjetite ovu nekropolu, ona ima svoje čari. Na jednu stranu je historijsko iskustvo koje je tu da poduči, a s druge strane je sam ambijent. U proljeće se između stećaka mogu naći visibabe, jagočevina, đurđevak i ljubičice, a da se snijeg još nije u potpunosti istopio, ljeti se čovjek lijepo odmori u hladu hrastova i hladnoće kamena, jesen je pak jedna vrsta smiraja kad lišće šušti pod nogama dok se krećete između stećaka, a zima je vrijeme kada snijeg obgrli cijeli krajolik i tako pokaže da je sve to jedna cjelina koja savršeno koegzistira.
Danas je ovo jedina nekropola stećaka na području općine Sapna koja je uređena i kao takva zaštićena od daljeg propadanja. Čovjek im neće i ne može nauditi, a oni će nastaviti da odolijevaju vremenu i vremenskim prilikama. Ranije su ovu nekropolu uređivali članovi Udruženja mladih općine Sapna KORAK. Oni su postavili zaštitnu ogradu, postavili klupe (koje su međuvremenu stradale) i zasadili čemprese koji su se pridružili društvu stećaka i hrastova. Sad je u potpunosti uređena, a uređenje je koštalo 28,000 KM koje je osigurala Europska unija u Bosni i Hercegovini. Između stećaka je urađena staza, a asfaliran je i put do same nekropole.
Stećci su ovdje duže od svih nas i ostat će još dugo iza nas. Pitanje je samo kakav ćemo mi odnos imati prema njima – hoćemo li ih uništavati ili ćemo ih čuvati i koristi – za znanje o nama samima. Kao stanovnici općine Sapna preporučujemo da posjetite ovu nekropolu, namjerno ili usput, ali vrijedi doći u ovaj ambijent i šutnjom razgovarati s onima što spavaju ispod mramorova. Poslije dolinom rijeka Munjače i Sapne odmarajući oči na zelenilu koje sve vrijeme okružuje moderno urađen put, možete produžiti do centra općine Sapna, mlade, male i nerazvijene općine u kojoj se ipak imaju gdje popiti kahva i sok, ali i nešto ukusno prezalogajiti i gdje žive dobrodušni i gostoljubivi ljudi koji su baš zbog toga Bogu mili! Pa, bujrum!
