Piše: Edin Ibrahimefendić
U svojim memoarima ”Walk Through Walls” (”Hodanje kroz zidove”) Marina Abramović poslijeratnu Jugoslaviju opisuje ‘kao “mračno mjesto”, navodeći: ”Sve je bilo kao već rabljeno. Kao da su vođe gledale kroz leće nečijeg tuđeg komunizma i izgradile nešto manje dobro i manje funkcionalno i više sje**no”
Nimalo laskav pogled na jugoslovenski komunizam to jest samoupravni socijalizam u smislu opisivanja njega kao rabljenog, komunizma koji je došao iz ”druge ruke” je interesantnan način opisa ideja i ideologije kao robe što je i dio stila Marine Abramović. Svakako i dobar način da se pretežno američkoj publici predstavi jugoslovenska vladajuća ideologija, jer – osim za par istoričara – za zapadnu javnost uvijek je postojao samo jedan komunizam.
Svima nam je jasno da svaka ideologija prolazi kroz više faza, tako da nema komunizma, demokracije ili bilo koje ideologije iz prve, druge ili treće ruke. Osim, naravno, onima koji će uvijek reći da je u početku neka ideja bila dobra ali, eto, upropastili su je oni koji je zagovaraju.
Ipak, možemo postaviti pitanje koliko svaka od ideologija ili bolje reći političkih sistema odgovara onoj idealiziranoj slici. Da li smo svjesni da u suštini sistem u kojem živimo nije ono za što se proklamuje, a iz više razloga pristajemo da ”glumimo” to uvjerenje? Ukoliko smo lično svjesni da je neki sistem samo ”dovoljno dobar” ili ”najmanje loš” izbor – zbog kojih razloga često isti zagovaramo ili glumimo da smo iskreno uvjereni u njega?
Srećko Horvat u ”Radikalnosti ljubavi” navodi: ”Kao u dobroj staroj Jugoslaviji, osoba koja bi se u potpunosti identifikovala sa socijalizmom tako da, na primer, iskreno veruje u njega, bila bi smatrana budalom ili čak potencijalno opasnom.”
Da li bi se isto moglo reći za ljude koji žive u ovom našem, današnjom političkom sistemu? U kojoj mjeri su ljudi koji vjeruju da izabrani političari djeluju u njihovim interesima naivni ili potpuno svjesni realnosti, ali iz određenih razloga pristaju na ovaj model? Jesu li građani zaista svjesni da jedina razlika između vlasti i opozicije u tome da su jedna na vlasti a drugi samo žele da dođu na vlast?
U kojoj se mjeri građani identifikuju sa sistemom, i da li je to zaista moguće ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i šire? Možda bi se čak moglo reći da je građanima danas i teže u odnosu na period komunizma jer im je uskraćena mogućnost da se bar nominalno otklone ili udalje od sistema. Prethodni sistem je ostavljao mogućnost da ne budeš član partije, a kao i član nisi morao biti aktivni, na kraju prethodni sistem je imao i disidente. Šta danas možemo učiniti? Apstinirati na izborima ili kritikovati, što je opet određeni vid učešća u sistemu i davanja legitimiteta njemu. Na kraju čak i onaj koji tvrdi da nema za koga glasati suočen je sa kontraargumentom da se sam može politički aktivirati.
Da li zaista postoji sistem u kojem politička elita donosi nepopularne odluke misleći na budućnost i građani, glasači koji su toga svjesni i koji podržavaju te odluke?
Možda postoje ti funkcionalni sistemi ali, eto, kao i u slučaju nekadašnje Jugoslavije i socijalizma do nas je stigla neka ”rabljena” verzija, osnovni model nekog proizvoda koji samo liči na onaj pravi proizvod.
Mi smo dobili podjelu na vlast i opoziciju, ali opozicija nije ona ”prava” (kao na Zapadu) već je jednostavno samo konkurencija onima na vlasti.
Ukoliko bismo govorili o političkom sistemu u smislu robe, nama se nikad ne nudi novi proizvod već dvije verzije istog, sa povremenim mijenjanjem ambalaže.
Na temu disfunkcionalnosti ”novih” demokracija napisane su stotine knjiga, disertacija, održane hiljade kongresa i seminara, i ta produkcija će se nastaviti jer je tema uvijek aktuelna. Dosada smo čuli desetine teorija, od toga da za razvoj određenog sistema treba vremena i da jednostavno trebamo pričekati, do toga da predloženi sistem je dobar ali mase koje ga trebaju podržati nisu, pa do kompleksnih analiza da jednostavno smo promijenili sistem u pogrešnom trenutku i u pogrešnim okolnostima.
Na neki način ovakve analize su ako ništa utješne, znamo što je problem, čuli smo dijagnozu, trenutno nemamo lijek, trebamo sačekati, jednostavno slegnuti ramenima i reći ”nije do nas”.
Ova 2024. godina je najavljena kao ”godina izbora”, od lokalnih izbora u našoj zemlji, do predsjedničkih izbora u SAD-u, građani Ujedinjenog Kraljevstva, Južnoafričke Republike, Indije, Alžira i drugih država će da glasaju. U više od pedeset država milijarde će glasovati a kao da već znamo šta će uslijediti nakon svih tih izbora.
U zapadnim zemljama uslijedit će analize da političke elite nisu u stanju da glasačima racionalno predstave bitna pitanja kao što su klimatske promjene, a u zemljama kao što je Indija da vladajuće stranke koriste podjele u društu i zapaljivu retoriku da ostanu na vlasti, što se gotovo uvijek može reći za Bosnu i Hercegovinu.
Ukoliko smo već završili sa ”rabljenom” demokracijom, šta nam je učiniti, osim da pribjegnemo apstiniranju na izborima ili odlasku iz zemlje? Da strpljivo čekamo unaprijeđenje, usavršavanje modela, njegov raspad? Na kraju kao i u socijalizmu svedeni smo u naivno vjerovanje u sistem i njegovo samopoboljšanje sa brojnim potencijalnim opasnostima za društvo, od njegove stagnacije, propadanja ili najčešće reakcije iseljavanja.
Bez nekog jasnog odgovora i ideje jer su i pitanja hipotetička jedina trenutna reakcija je izbjegavanje klišeja koji nam se nameću kao neodgovornim i neupućenim glasačima.
Da li su glasači u BiH unazad nekoliko godina mogli birati bolje, naravno da jesu. Da li bi se to moglo reći za glasače u brojnim drugim, ”naprednijim”, ”zapadnim” zemljama, svakako.
Ipak, postoje razlike, dok loši izbori u nekim zemljama postaju teme komičnih emisija i teorija zavjera (kao one da je Ruska Federacije omogućila pobjedu Donaldu Trumpu 2016. godine uplitanjem na izbore) u našem slučaju to je dokaz političke nezrelosti. Ukoliko političari na Zapadu u određenom periodu razviju veliku popularnost kao Tony Blair i Barack Obama to je pozitivna odlika njihovih liderskih osobina dok u ”novim” demokracijama to je dokaz traženja kulta vođe i sklonosti autoritarizmu.
Najgora posljedica uvjerenja da je neko društvo politički nezrelo je oslobađanje od odgovornosti za odluke koje se donose. U knjizi ”Samo Bosne nema – Mladi i stvaranje države u posleratnoj Bosni i Hercegovini” Azra Hromadžić primjećuje trend da sagovornici kontinuirano ističu podjelu na narod i vlast u smislu da narod (svi građani) nešto žele i mogu, ali da im političari to ne omogućavaju. Na taj način sagovornici se u suštini oslobađaju odgovornosti jer je odlučivanje kod nekog drugog a ne njih.
Na kraju, pronalaženje ovakvih primjera i argumenata nije rješenje koje nam treba da izađemo iz ”rabljene” demokracije već aktivniji građanin, onaj koji neće čitati samo naslove i informisati se iz kratkih videa na instagramu i tik-toku. Da li je takav građanin, glasač realnost, da li možemo očekivati takvo ponašanje?
Teško, jer ako postoji trend koji je jednako zastupljen u svim demokracijama to je postliteralnost, svijet u kojem se sve manje čita i piše a informacije se dobivaju preko multimedijalnih platformi. U postliteralnom svijetu informacije su kratke, nekoliko sekundi najviše, tako da kompleksne teme su svedene na najbanalnije forme, a samim time i odluke.
