„Ali šta ćete… kada nisu bili dovoljno pametni da se dogovore, da dođu kod nas u Čajniče na mirovnu inicijativu doktora Džemidžića, da popiju fino lozu i na demokratski način to riješe… eto im sada, nek se mlate.“
Referišući se na rat koji je bjesnio u ujedinjenoj Evropi, ove je riječi u skeču Top Liste Nadrealista iz 1991. godine izgovorio Zenit Đozić, sklanjajući merdevine sa zida koji je naše prostore dijelio od zaraćene Evrope. Sklanjanje merdevina sa kojih je koji sekund prije posmatrao stanje na ratištu Zena je opravdao riječima „da ne bi kakva budala prešla ovamo“.
Nadrealisti su u životima naroda nekadašnje Jugoslavije ostavili velik trag i postali mjera za pomjerenu perspektivu – za mnogo situacija koje izmiču logici znamo naći poređenje sa nekim njihovim skečom, a za one koje su baš nespojive sa logikom i zdravim razumom često kažemo ovo ni Nadrealisti ne bi predvidjeli.
A predvidjeli su i naslutili puno toga, od ratovanja po haustorima i podjele Sarajeva, preko učestalih smjena vlasti pa do štrajkova političara. Zbog toga su neki teoretičari zavjere vjerovali kako su tvorci TLN „imali neke informacije“, odbijajući objašnjenje da je Top Lista samo dovodila stvari do ruba apsurda i groteske ne vjerujući da su ljudi toliko nerazumni da njihove skečeve uspiju realizirati i u stvarnosti.
Pogrešno je okriviti Nadrealiste zbog toga što se ispostavilo da su ljudi ipak veći idioti nego što se mislilo i da redovno zakažu u trenucima u kojima razum treba nadvladati ludost. Na kraju krajeva, ako pogledamo trenutni razvoj događaja u svijetu možemo se s razlogom plašiti da su možda predvidjeli i rat u Ujedinjenoj Evropi.
Iako je snimljen dvije godine prije nego što je Evropska unija i osnovana, ovaj skeč je prepoznao suštinsku neslogu između država tadašnje Evropske ekonomske zajednice i njihovu podređenost Sjedinjenim Američkim Državama. Ako ga pogledate ponovo, prepoznaćete zapanjujuću sličnost sa trenutnim vremenom u kojem se Evropljani prepiru oko banalnih stvari, dok Amerikanac McCloud nezainteresirano telefonira i s vremena na vrijeme podvikne na njih, da ih malo preplaši i umiri.
Baš kao u tom skeču, Evropa se danas nalazi u stanju šoka nakon zaprepašćujućeg govora današnjeg McClouda – američkog potpredsjednika JD Vancea – u Minhenu, i nalazi se u stanju neposredne ratne prijetnje oličene u Rusiji. Pojačavanje vojnih budžeta izgleda neminovno, govori se o upućivanju europskih vojnika u Ukrajinu, tvornice metalne industrije se prenamjenjuju u objekte vojne industrije, a širom kontinenta bujaju huškački narativi čiju opasnost za mir nikako ne treba potcijeniti.
A u pozadini svih huškačkih narativa uvijek stoji neki interes. Svjedočimo otimačini oko rijetkih metala – litijuma i drugih rudnih bogatstava. Ukrajina će svoju slobodu vjerovatno platiti ustupanjem svojih prirodnih resursa, a države članice EU u državama kandidatkinjama licemjerno podržavaju nedemokratske režime i političare sa kojima mogu postići dobre dealove bazirane na čistom interesu.
Sva priča o humanosti, partnerstvu i solidarnosti pala je pred dugogodišnjim evropskim ugađanjem Vladimiru Putinu zbog plina, kao i u globalnim razmjerama sitnom, ali principijelno jako važnom popuštanju liderima poput Aleksandra Vučića zbog zaliha litijuma. Sjetimo se, u skeču Nadrealista se na kraju predstavnici evropskih zemalja posvađaju zbog međusobnih optužbi za licemjerje i zbog želja za dominacijom nad državama u kojima bi se odlagao nuklearni otpad ili – u našem slučaju – iz kojih bi se u bescijenje izvozile rude, drvo i drugi resursi.
Hoće li humanistički ideali na kojem Unija počiva propasti pred sirovim zovom sirovina i politike bazirane na surovim interesima? Idemo li prema haosu svijeta bez vrijednosti i srljamo li ka nekom Trećem svjetskom ratu? Hoće li se Evropa znati izboriti sa desničarskim neonacističkim narativima prije nego što postane prekasno? Je li vrijeme da svijet nešto zaključi na osnovu našeg iskustva ili je već kasno za neku „mirovnu inicijativu doktora Džemidžića u Čajniču“?
To ne znamo, ali historija nas uči da su šanse za neki rat sve veće ukoliko je u društvu sve manje onih koji se sjećaju strahota prethodnih sukoba. Evropom danas dominira generacija koja kad uzvikuje parole protiv drugih i drugačijih nije svjesna do čega to može dovesti.
To smo najbolje vidjeli mi na Balkanu u agresijama i ratovima devedesetih, i u poređenju sa ostatkom Evrope imamo jedno teško iskustvo više. Upravo zbog tog iskustva bismo trebali biti najotporniji dio svijeta za svaki mogući budući sukob, jer ako je i došlo vrijeme za neki novi rat oko nas – mi bismo bez obzira na sve naše probleme i nesuglasice baš kao i Zena u skeču trebali skloniti one merdevine.
Čisto da ne bi neka budala…
