Nakon kratke pauze i novogodišnjih praznika nastavljamo s našom stalnom rubrikom u kojoj naša Alme Nuhić-Šišić, dipl. psihologinja i psihoterapeutkinje psihodinamske integrativne psihoterapije u edukaciji, odgovara na vaša pitanja.
Sve ono što vas zanima i što želite da pitate u vezi sa mentalnim zdravljem možete i dalje nastaviti da šaljete na storyje Objavi.ba i Facebook stranicu Psihoterapija Alma N. Sisic.
Danas objavljujemo nova dva odgovora iz grupe pitanja koja ste poslali, a s narednim pitanjima i odgovorima vidimo se u naredni petak, 26. januara.
Pitanje br. 79
Dobro jutro.
U braku sam dvije i pol godine i imamo dijete od 2 godine, ali su problemi stalno prisutni. Iz moje perspektive, pokušavam riješiti problem i govorim suprugu što mi smeta, on ima obrambeni mehanizam i tvrdi da nije tako. Živimo u inozemstvu, ja sam došla kod njega, njegova obitelj je blizu. On radi, ja ne radim. Očekuje od mene da sve bude savršeno, da dijete držim pod staklenim zvonom (ne smije pasti, udariti se…), ako se to slučajno dogodi govori mi da ostavim sve i da samo za njim idem, a kad bude nered od igračaka ili slično onda mi prigovara. Moje viđenje situacije je da on ne ulaže dovoljno u naš odnos, kad ja kažem što meni smeta kod njega samo tvrdi da nije tako i krene napad na mene. S djetetom rijetko provodi vrijeme, ja doslovno u dvije godine nisam par puta izašla iz stana bez djeteta na 10 min, a on je 3-4 puta izašao s njim na sat vremena, bez mene. Ne sudjeluje u nikakvim kućanskim poslovima ni brizi oko djeteta, jedino kad treba netko doći nenajavljeno zna pomoći u čišćenju. Znala sam ga moliti da ide s nama u šetnju ili slično, nikad mu se ne da.
Zbog usamljenosti mi se zgadio život u inozemstvu, iako sam već prije toga živjela godinama sama u drugoj državi, imala cimericu i samo s njom provodila vrijeme, želim se vratiti kući, a navodno i on želi isto. Rasprave s njim ne funkcioniraju, npr. kažem mu da nema razumijevanja za mene, da sam ja stalno sama s djetetom, kad je bilo dijete manje nije htio nekad ni razgovarati sa mnom o tome kako smo proveli dan, kao preumoran je za to, a gledao bi u to vrijeme TV ili po mobitelu. Mislim čak da sam zbog toga bila u blagoj depresiji, sad je bolje, jer je dijete veće i mogu s njim komunicirati barem nekako, iako to nije rješenje. Tijekom rasprava me često vrijeđa, kako su njegova mama i sestra sposobnije i bolje žene od mene, i još neke osobe navodi, kako bi mu bilo svejedno da odem s nekim samo da mu ostavim dijete (za koje se ne zna brinuti), i često govori da sam u braku s nekim drugim da bih već odavno dobila batine. Kasnije mu kažem da me to vrijeđa kao ženu, kao ljudsko biće, da mi stvara osjećaj omalovažavanja, ali njega nije briga, ili se smije ili krene s novim napadima. Jedan od argumenata mu je da mrzim njegovu mamu, i zato kad ona dođe ako ja nešto njoj kažem (npr. dijete je alergično na mlijeko i to govorim već godinu i pol, a ona mu uporno želi dati nešto s mlijekom), govori mi kako se grozno ponašam prema njoj i to često bude uzrok naših svađa.
Da napomenem, njoj ne odgovara ni druga snaha, za nju je drugom sinu govorila jako ružne stvari i ona je to saznala, ali mi ne smijemo reći da je ona pogriješila da ju ne povrijedimo, tako da imam strah od ikakvoga razgovora s njom, a kamoli da za nešto kažem svoje mišljenje koje se razlikuje od njenog. Više puta je otvoreno izjavila da joj je najbolje bilo kad su oni živjeli svi skupa, i da bi voljela kad bi mogli tako opet (znači bez nas), moj suprug se na to složi s njom (što mu isto prigovorim kasnije, odnosno kažem ako ti je bilo bolje tako slobodno ti reci otvoreno, nema smisla da budeš nesretan možeš se uvijek vratiti na staro), dok drugi sin ništa ne govori, ili kaže da je njemu bilo lijepo ali da mu je sad isto super (iako još nema dijete). Kažem mu da to vrijeđa i mene i dijete, da on govori da mu je bilo bolje bez nas, a on na to odgovori da bi htio opet na isto ali da povede dijete sa sobom, znači ja sam nebitna u cijeloj priči. Otvoreno mu kažem da me to vrijeđa, ali njega nije briga. Često u svađi zna reći da bi se trebali rastati, da ovo ne funkcionira, i ja se složim s njim, ali onda nakon nekog vremena priča kao da se ništa nije dogodilo i ako ja želim raspraviti o tome što je bilo, znači da ja potičem svađu i slično. Kad smo na odmoru stalno leži i gleda TV, a kad odem kod svojih na par dana onda mi prigovara što on ne može provoditi odmor sa svojim djetetom, a kad smo zajedno bavi se s njim dnevno max pola sata i to na insistiranje djeteta kojemu po meni vidno nedostaje njegova pažnja.
Ovo je iz moje perspektive, vjerojatno on ima drugu perspektivu, ne kažem da sam u pravu cijelo vrijeme i nekad vidim gdje sam i ja pogriješila. Moji roditelji su imali buran brak, česte svađe pa i više od toga, i obećala sam si da neću dozvoliti da prolazim to što je moja mama prolazila i da moja djeca to gledaju.
Njegova situacija je, po njegovoj priči, da je mama uvijek najviše pažnje davala ocu, njima je bilo sve dozvoljeno, nisu imali nikakvih pravila niti obaveza. Dok su živjeli s njom nisu se trebali ni ustati po čašu, ona je sve to radila za njih.
Pretpostavljam da iz tog odnosa dolazi njegovo očekivanje da ću ja isto tako raditi, a kad ga pitam jel želi da njegova kći tako radi, onda kaže to nije isto.
Možete li mi dati savjet kako popraviti ovaj odnos, što učiniti, jer više stvarno ne znam sama, pokušavam razgovorom, ali on to uvijek shvati kao da se želim svađati ili da ga napadam.
Odgovor:
Draga čitateljice, hvala na pitanju.
Nemaju svi jednake predstave o tome kako bračna zajednica treba da izgleda, niti su svi spremni da se u nju ulože na isti način. Vi smatrate da u brak treba dosta ulagati, dok vaš suprug, izgleda, ima drugačiju predstavu o ponašanju u braku, a to može da znači da je tokom svog razvoja i odrastanja formirao drugačiju sliku o braku. Neki oblici ponašanja uče se u najranijim godinama života, pa i samo odrastanje bez majčine pažnje i granica, koje spominjete, može da bude razlog za nesnalaženje u pokazivanju ljubavi i igri sa djetetom. Njegovo ponašanje njemu samom sigurno izgleda sasvim u redu, pa čak postoji mogućnost da se povlači ukoliko očekujete previše ulaganja. Takođe, i količina ljubavi koju neko može da pruži varira od pojedinca do pojedinca. Tako da vi stalno možete vjerovati da vam ne daje sve od sebe, a on, jednostavno, ima toliki kapacitet za pružanje ljubavi.
Navodite da niste zaposleni, da li vam ta uloga nedostaje? Rad ljudima daje vremensku strukturu, pruža identitet, daje svrhu, snagu, motivaciju, a pruža i društvenu interakciju sa drugima.
Tražili ste savjet kako popraviti odnos, rješenje je uvijek u otvorenoj komunikaciji u kojoj ćete jedno drugome izraziti svoje potrebe i želje uz uvažavanje prava partnera da iznese svoj stav. Tek tada možete praviti kompromise kojima ćete jačati svoju zajednicu, a pritom nećete gubiti vlastitu individualnost! Predložila bi vam bračnu psihoterapiju kako biste naučili da čujete jedno drugo, ali i sebe, kao i da steknete uvid u to na koji način vaš partner sagledava određenu situaciju. Kroz proces terapije vaš odnos postaje spremniji da izađe na kraj sa poteškoćama.
Vaša Alma
Pitanje br. 80
Poštovana, imam 30 godina i jedno dijete od 3 godine. Poslije porođaja sam imala depresiju, nisam se mogla radovati djetetu niti sam imala volju da nešto radim za sebe. Prošla je nakon nekoliko mjeseci, sada razmišljam o novoj trudnoći, ali se plašim da se depresija ne ponovi. Možete li mi dati neki savjet?
Odgovor:
Poštovana čitateljice,
postporođajna depresija je poremećaj raspoloženja koji oštećuje radost i sreću novih majki, a javlja češće nego što obično o tome znamo, pa se onim ženama koje se nađu u takvom problemu čini da su jedine kojima se tako nešto dešava, i zbog toga se još teže osjećaju. Porast estrogena, progesterona i ostalih hormona velikim je dijelom odgovoran za snažne emocije koje doživljava skoro svaka trudnica. Nakon porođaja, nivo hormona brzo opadne, a njihov pad se pripisuje prilagođavanju poslije porođaja. Vrlo je bitno da svaka trudnica bude svjesna činjenice da je normalno biti emocionalno neuravnotežen do neke mjere. Samim tim što ste iz prethodne krize izašli bez posljedica, to je dobar znak da imate stabilno psihičko zdravlje koje se u kratko poljuljalo. Bilo bi dobro da prije porođaja razgovarate sa psihijatrom kako biste, ukoliko do psihičke krize dođe, odmah počeli da uzimate određenu terapiju pa će kriza proći mnogo brže i lakše nego prošli put, ukoliko je uopšte bude. Nastojte da se ne opterećujete toliko razmišljanjem o tome, jer već znate koliko je zadovoljstvo biti majka, pa kad znate da je već dugo vremena prošlo otkako ste prevazišli postporođajnu depresiju, znate da ste dovoljno snažni da i potencijalnu sljedeću prevaziđete i da će sve biti u redu. Važno je da u svemu što planirate imate podršku porodice i svojih bliskih koji će biti uz vas za sve nove obaveze i eventualne probleme koje budete imali.
Vaša Alma
