Dragi naši, i ovoga petka nastavljamo s našom stalnom rubrikom koja vam postaje sve interesantnija jer šaljete sve više pitanja našoj Almi Nuhić-Šišić, dipl. psihologinji i psihoterapeutkinji psihodinamske integrativne psihoterapije u edukaciji.
I dalje svoja pitanja možete da šaljete na storyje CPCD-a, Objavi.ba i Facebook stranicu: https://www.facebook.com/psihoterapijaalma, pri čemu vam redakcija Objavi.ba garantuje anonimnost.
Ovoga petka objavljujemo tri nova pitanja i odgovore na njih, s novim pitanjima i odgovorima vidimo se narednog petka, 6. oktobra.
Pitanje br. 49
Poštovana,
moja dijagnoza već sedam godina je anksioznost i depresija, pijem lijekove.
Imam 47 godina. Od rođenja sam odbačena od strane oca, vanbračno dijete. Majka se udala dok sam imala 10 mjeseci. U prvom razredu osnovne škole od djece iz sela sam saznala da sam vanbračno dijete. Na upit majci o tome, samo je rekla to ti nije pravi otac i o tome se nije pričalo. Tu je počela moja kalvarija. Očuh nas je tukao na mrtvo ime, stalno, brata, majku i mene. Stalno mi je govorio da sam glupa, niškoristi, pogrdna imena i tučnjave svakodnevno. Sa 18 godina sam namjerno ostala trudna sa čovjekom u kojeg sam bila zaljubljena, ali nikad ga nisam voljela. Mislila sam da će mi kod njega i sa njim biti bolje. Baš naprotiv, došla sam u obitelj koja mi je radila isto kao i očuh, ali ne fizički već psihički, podršku supruga nisam imala jer je bio mamin sin.
Nakon 19 godina braka otišla sam s djecom u podstanare. Između toga sam htjela oduzeti si život i bila sam na odjelu psihijatrije dva tjedna. Kad sam riješila razvod i stala na svoje noge, u moj život je ušao muškarac sa kojim sam sad u braku i imamo sina od sedam godina. Volim ga bezuvjetno, a i on nas. Osam mjeseci poslije poroda, dogodio se prvi napad panike. Napad se dogodio na cesti kad sam se vraćala doma i zbog toga nisam izlazila iz kuće četiri mjeseca.
Nakon svih pretraga dobila sam dijagnozu. Redovito idem na kontrolu, pijem terapiju, s tim da je nekad bolje, nekad gore. Zanima me kako da se riješim svoje podsvijesti koja me stalno vraća u prošlost? Kako da uživam u ovome što imam, a da se ne vraćam stalno u prošlost? Ne mogu prihvatiti pohvalu, jer mislim da je nisam zaslužila Želim živjeti, a ne životariti… Je li može savjet?
Hvala vam puno.
Odgovor:
Draga čitateljice,
iz vašeg pitanja može se zaključiti da ste imali težak život u kojem je bilo dosta nasilja, nesigurnosti i straha. Jako mi je žao što ste sve to doživjeli od strane očuha i u svemu tome niste imali nekog ko bi vas zaštitio i izbavio iz takve sredine. Jako mi je teško čitati da ste si pokušali oduzeti život. S druge strane, drago mi je da u tome niste uspjeli i da sad želite raditi na sebi, što je jako dobro za vas. Anksioznost i panika su tu da vas podsjete da je mnogo toga nerješenog u vama i najbolji način je da na tome radite kroz psihoterapijski rad. U procesu psihoterapijskog rada možete bolje razumjeti svoja raspoloženja, emocije, stavove i djelovanja te na sebe gledati iz drugačijeg ugla, što rezultira ostvarenjem mogućnosti da promijenite mišljenje o nečemu što vam pričinjava teškoću te samim time i osjećaje koje imate vezane uz nju. Moja preporuka je dubinska psihodinamska psihoterapija, jer psihodinamski pristup se zasniva na analizi ranih i sadašnjih odnosa te odnosa s terapeutom, u kojem se ponovno proživljavaju rani i sadašnji odnosi kako bi se vam se pružilo korektivno emocionalno iskustvo.
Vaša Alma
Pitanje br. 50
Bilo bi lepo pročitati Vašu analizu o emotivnom prejedanju i gojaznosti uzrokovanoj nerešenim psihološkim razlozima?
Odgovor:
Draga čitateljice, hvala na pitanju.
Emotivno prejedanje ili komplusivno prejedanje uključuje prekomjerno konzumiranje hrane u kraćim vremenskim intervalima, čak i onda kada osoba nije gladna. Osobe koje se emotivno prejedaju koriste hranu kao način da zatrpaju bolne emocije s kojima ne smiju da se suoče. Faza prejedanja dovodi do takvog stanja u kome je zaista nemoguće baviti se bilo kojim drugim problemom osim trenutne pretrpanosti hranom. Pretrpanost hranom služi da potisne psihičku bol. Depresivne reakcije i krivica koje slijede vezuju se za sam čin prejedanja, što je podnošljivije od suočavanja sa bazičnim nezadovoljstvom sobom iz koga ono proizilazi. Opsesivno razmišljanje o hrani i fizičkom izgledu obuzdavaju anksioznost koja prati suočavanje sa osnovnim problemom. Ovaj poremećaj se razvio kao način da se osoba odbrani od prejakih negativnih emocija sa kojima nije bila u stanju da se nosi onda kada su se javljale. Dakle, moramo znati prepoznati uzroke i trenutno stanje da bismo bili upućeni na rješavanje problema, a to je psihoterapija kao put ka rješenju problem emotivnog prejedanja. Ponekad, ali ne uvijek, potrebno je djelovati udruženo sa psihoterapijskog, psihijatrijskog i nutricionističkog aspekta. Za sva dodatna pitanja stojim vam na raspolaganju.
Vaša Alma
Pitanje br. 51
Kako nastaje poremećaj ličnosti?
Odgovor:
Draga čitateljice, hvala na pitanju.
Poremećaj ličnosti je model unutrašnjeg doživljavanja i ponašanja koji se razlikuje od očekivanog. Izražen je u minimalno dva od tri sljedeća područja: kognitivnom, emotivnom ili interpersonalnom funkcionisanju.
Rani razvoj je ključan za formiranje ličnosti svakog čovjeka. Tokom ranog razvoja, u odnosu djeteta sa roditeljima, dijete uči emotivno i kognitivno (saznajno) povezivati pozitivne slike sebe i drugih, sa negativnim i problematičnim situacijama sebe i drugih. Isto tako dijete se uči povezivati pozitivnim aspektima sebe i svoje ličnosti, sa negativnim aspektima sebe i svoje ličnosti. Ukoliko rani razvoj optimalno prođe, dijete će uspjeti integrisati pozitivne i negativne slike samog sebe i drugih ljudi. Takav proces integracije i povezivanja će u odraslom dobu rezultirati normalnom ličnošću. Ukoliko dođe do problema u povezivanju pozitivnih i negativnih aspekata drugih ljudi i sebe, tada dolazi do rascjepa koji se u odraslom dobu manifestuje kao poremećaj ličnosti.
Iako se načini liječenja razlikuju prema tipu poremećaja ličnosti, neke je opšte principe moguće primijeniti na sve. Međutim, obzirom da većina ljudi s poremećajem ličnosti ne uviđa potrebu za liječenjem, jako je bitno takve ljude motivirati, a to uglavnom rade najbliži i članovi porodice.
Vaša Alma
