PRVOMAJSKA LAMENTIRANJA: A šta ako nam je svima dobro?

    Iza nas su još jedni prvomajski praznici ispunjeni ponosom na dostignuća radničke klase i sjećanjem na borbu za prava i dostojanstvo radnika. Žrtve prethodnih generacija ne mogu i ne smiju biti zaboravljene, jer nisu preci rizikovali svoje živote i slobodu da bi potomci tek tako ležali na njihovim lovorikama. Ili možda jesu?

    U zadnjih desetak ili više godina, u javnosti je jedno od redovnih općih mjesta postalo lamentiranje nad navodnom letargijom radničke klase i odsustvom društvenog bunta. Ne prođe niti jedan prvi maj bez članaka i televizijskih priloga u kojima se postavljaju pitanja poput „imamo li razloga za slavlje?“ i „kakav je položaj radnika danas?“, propituju se razlozi zbog kojih kod nas nema radničkog bunta, zamjera se to što se prvomajski praznici obilježavaju uz roštilj i donose se usporedbe sa nekim drugim zemljama u kojima radnici u to vrijeme demonstriraju.

    Iz godine u godinu se tako čini da su mediji jedini kojima je još uvijek stalo do nekog društvenog revolta i do nekih pokušaja promjene položaja radnika u ovoj zemlji. Sami radnici ne djeluju tako, a djelovanje sindikata se svelo na puki foklor, baš kao i djelovanje političkih partija koje baštine borbu za radnička prava a koje su danas spale na to da ih predstavljaju ljudi koji nemaju nikakvog dodira sa istinskim radom i radnicima i koji i na praznik koji se tiče rada papagajski pričaju o borbi protiv fašizma.

    Istina je da iza svakog pravog društvenog bunta mora postojati neko političko jezgro koje će artikulisati potrebu za promjenom. Danas tog jezgra jednostavno nema i male su šanse da će ga više ikad biti, iz prostog razloga jer su oni koji bi ga trebali činiti savršeno zadovoljni postojećim stanjem u kojem uživaju u ničim zasluženim privilegijama.

    Politički sistem Bosne i Hercegovine je u mnogim stvarima manjkav, ali je u jednoj upravo savršen – otvorio je vrata svim političkim strankama da bar na nekom nivou odlučivanja budu u vlasti i tako zadovolje egzistencijalne potrebe svojih rukovodstava. Dok god na osnovu učešća u vlasti u nekoj općini, kantonu, entitetu i na državnom nivou prihodi iz budžetske kapaljke kapaju u njihova usta, te će klijentelističke elitice biti zadovoljne i dat će sve od sebe da se takvo stanje zadrži i održi.

    Tradicionalne prvomajske kazane graha sve više potiskuju individualni roštilji

    Dakle, toliko što se tiče političke motivacije za eventualni radnički bunt. Čak i da se ona kojim slučajem pojavi, to može samo biti artikulacija potrebe neke političke elite da radnike iskoristi za zadržavanje vlastitih privilegija i radnici su toga itekako svjesni. O sindikatima je suvišno i trošiti riječi, tek rijetki od njih svoj posao shvataju ozbiljno dok za većinu odavno vrijedi percepcija kako je riječ samo o produženim rukama vlasti.

    U takvoj situaciji, gdje je nemoguće politički ili sindikalno oblikovati i usmjeriti njihove zahtjeve i očekivanja, radnicima ne preostaje mnogo opcija. Stoga je nefer od njih očekivati neke proteste i zamjerati im izostanak neke borbe što redovno čujemo od medija. Naravno, vrijedi postaviti i pitanje zbog čega i mediji svakog prvog maja insistiraju na toj temi – da li radi stvarne brige za stanjem radnika ili zbog vlastite potrebe za sadržajem kojim bi popunili program?

    Tu dolazimo do pitanja svih pitanja koje niko naglas ne postavlja – a šta ako je svima, ustvari, dobro i ako se nalazimo u idealnoj situaciji za naše društvo?

    Prema Svjetskom indeksu sreće, Bosna i Hercegovina je na 65. mjestu od 143 države koje su obuhvaćene istraživanjem. To nije baš neki naročito dobar rejting, ali nije ni loš s obzirom na ono što bi se na osnovu opće percepcije života u njoj moglo očekivati. Međutim, poređenja sa rezultatima od prije deset godina kažu kako je BiH među državama koje su zabilježile najveće poboljšanje u ovom istraživanju.

    Koliko god ovakva istraživanja nekom mogu biti nerelevantna, činjenica je da uprkos dugogodišnjim problemima i stalnim krizama ljudi u Bosni i Hercegovini ne pokazuju apetit za promjenama pa je možda vrijeme da se pogledamo u oči i priznamo da postoji mogućnost kako živimo u okolnostima koje su nam sasvim potaman.

    Imamo zabavnu i dinamičnu političku scenu sa akterima bez principa i ideala koji bi ih bespotrebno ometali u uživanju privilegija, imamo sindikate koji nisu ništa bolji od toga, medije kojima je svaka tema sama sebi svrha i radnike kojima je odavno dosta toga da svi zazivaju neke društvene promjene preko njihovih leđa. U takvoj situaciji bi bilo pošteno priznati da kapaciteta, želje i volje za bilo kakvim prvomajskim protestima nema niti će je ikad biti, te da su jedine brige koje današnje Bosance i Hercegovce brinu kad su u pitanju prvomajski praznici ona vezane za broj slobodnih dana koji će se moći spojiti sa vikendom i ona koja se tiče pitanja kakvo nas vrijeme očekuje.

    Bunt je odavno ispuhao pred svakodnevnom trkom da se osigura egzistencija i pokoja privilegija koju sa sobom nosi život u modernom društvu, a ako je kome do protesta zna se gdje se u tom modernom društvu iskazuje nezadovoljstvo – na društvenim mrežama.

     

    Socijalne mreže

    6,325LjubiteljiSviđa mi se
    402SljedbeniciPratite
    294SljedbeniciPratite
    1,690PretplatniciPretplatite se

    Pretplatite se

    Povezani članci

    AEDES ALBOPICTUS: Opasni azijski tigrasti komarac

    Piše: Husein Ohran Jedna od najozbiljnijih posljedica klimatskih promjena jeste...

    NAŠE BLAGO: Bh. autohtone domaće životinje

    Piše: Husein Ohran Bosna i Hercegovina je zemlja koja se...

    “Eco-friendly” goveda

    Piše: Husein Ohran Iako mnogima ovaj podatak nije poznat –...

    Kako naša ishrana utiče na globalno zagrijavanje?

    Piše: Husein Ohran Očekuje se da će do 2050. godine...